Četnici u Vatikanu



Četnici u Vatikanu

Drugovi, poznanici, komšije i rođaci nikada mi nisu verovali da ja zaista toliko čitam, tako da i dan-danas različito reaguju kada to saznaju. Nekima je smešno, drugi se krste, treći samo vrte glavom i uzdišu





Verovatno svi poznajete po neku „žalosnu sovu“ koja se stalno vajka i uzdiše zbog ubrzane komunikacije i tvrdi da ljudi danas samo „vise“ na Internetu ili šalju sms poruke, a veoma malo čitaju. Uvreženo je mišljenje i da se Vranjanci retko i ne rado hvataju knjige, a i to što pročitaju u kvalitativnom smislu vrlo je problematično.

HOHŠTAPLER I BUBREZI

Međutim, Predrag Dimić, najredovniji čitalac gradske biblioteke, u samo jednom razgovoru za naše novine srušio je masu stereotipa, koje prosečan čovek ima na ovu temu.
– U toku protekle godine pročitao sam više od 160 knjiga, što će reći, popunio sam četiri „kartončića“, ali nisam znao da sam baš ja najbolji čitalac, pa sam se iznenadio kada ste mi rekli da ste došli do tog podatka. Član sam gradske biblioteke petnaestak godina, ali od kada znam za sebe volim knjige, a zavoleo sam ih na jedan malo obrnut način, nego što to obično biva. Ljubav prema čitanju usadio mi je Neša, moj profesor istorije iz Škole učenika u privredi, a ne profesor književnosti, kako je nekako logičnije. Sve one zanimljive stvari o kojima nam je pričao na času, učinile su da posebno zavolim istorijsku literaturu koju „gutam“ u ogromnim količinama. Obožavam Momira Krsmanovića („Teče krvava Drina“ 1 – 4, „Krvave ruke islama“, „Tragovi mrtve braće“, „Kletva mrtve braće“, „Nezarasle rane“ 1 i 2, „Bog je zaplakao za Bosnom“) i Mileta Kordića („Djeneral“, „Zloslut“, „Jelena 93“, „Raskol“, „Ni car, ni kralj“, „Dušan Silni“, „Zakletva“) – počinje svoju interesantnu priču DIMIĆ.
Primetivši da smo bili malo iznenađeni spiskom omiljene mu literature Dimić bez imalo ustezanja kaže da je on, kako reče po opredeljenju, srpski nacionalista. Kada smo ga priupitali da nam pojasni šta pod tim tačno misli, odgovorio je kao iz topa: „Pa, ljubitelj četničkog pokreta“. Kratko i jasno, nema šta.
Ali nije on oduvek, što kažu, u tom fazonu. Iako ima smao 36 godina, preturio je preko glave mnogo toga. Veli, kalio se. U vreme Ante Markovića, do 1992. godine, radio je kao obućar u „Koštani“, imao platu 1.200 evra i živeo „kao bubreg u loju“, a kada su kola pošla nizbrdo, tri meseca pre zatvaranja fabrike, pobegao je glavom bez obzira. Radio je svašta, a koliko-toliko sigurno uhlebljenje našao je 2002. godine u Preduzeću za puteve, kao radnik obezbeđenja:
– U „Koštani“ je postojala neka skromna fabrička bibliotekica, znate oni socijalistički fazoni, samo Lenjin, Kardelj, Marks i Tito, a niko normalan to ne može da čita, a još manje može da razume. U gradskoj biblioteci je, pak, bilo svega, a knjiga iz istorije koliko voliš. Kad sam otkrio taj rudnik, to blago, sve sam više vremena provodio u čitanju. Kod kuće, kad uhvatim nešto interesantno, čitam bez prestanka po pet, šest sati. Žena i deca trpe, ali me razumeju i hvala im na tome. Ja ne mogu protiv sebe. Noći na poslu su duge, preduge i šta čovek drugo pametno da radi, nego, opet, da čita. Znam za jednu noć da pročitam knjigu od 300 stranica, ali da se razumemo, posao ne sme da trpi. Jedan sam od najboljih radnika, mada se moj šef stalno pita kako to da mi se od knjiga nikada ne prispava – smeje se, dok se priseća dogodovština iz fabrike, Predrag.
Između „Koštane“ i Preduzeća za puteve, bio je on i sindikalni aktivista, borac za radnička prava, „prvi na barikadama“. A kako i ne bi kad mu je duhovna hrana u to vreme bila perjanica srpskog četničkog pokreta u modernoj Srbiji, Vuk Drašković, od koga je, pretpostavljate, pročitao sve što je u Biblioteci mogao da nađe.
Dimić je vazda bio i protiv Tita i njegove ideologije, te je, kada je otkrio Miroslova Todorovića i njegovog „Hohštaplera“ to delo uzeo skoro za svoju Bibliju. Na to se nekako prirodno nadovezao Savo Skoko i njeghove knjige „Putnik“ i „Stepa Stepanović“.

SVINjA I DRVA

– Knjige su mi hobi i razonoda. I mada nikada nisam bio neki sjajan đak iz istorije sam uvek imao peticu. Moji školski drugovi, poznanici, komšije i rođaci nikada mi nisu verovali da ja zaista toliko čitam, tako da i dan-danas različito reaguju kada to saznaju. Nekima je smešno, drugi se krste, treći samo vrte glavom i uzdišu. Ali mene to uopšte ne pogađa, jer čitam za sebe. U knjigama pronalazim utočište od ružnih stvari i svakodnevnih problema. Otvorim knjigu i „otplovim“ u neki sasvim drugi svet. Tako se lakše podnosi život, a i najbolje troši slobodno vreme. Svaku knjigu uvek pročitam do kraja, a ako mi se i ne dopadne jednostavno je ne upamtim. Ima i onih koje sam čitao i po nekoliko puta. To je slučaj sa knjigama o caru Dušanu. On mi je omiljena istorijska ličnost. Ponekad dođe neko da mu preporučim nešto za čitanje, a ja se tada, obavezno, oduševim. Preporučujem im, naravno, nešto iz „svoje oblasti“, ali i krimi i horor romane, po neki triler. Jedino ne volim ovu popularnu beletristiku, znate ono Koeljo, Bjelica i to, a i poezija mi nije jača strana – priznaje Predrag.
Pitamo našeg sagovornika stiže li on nešto da pomogne po kući od toliko čitanja i šta mu žena kaže, a on onako iskren i spontan kakav je, odgovara:
– Kažem joj: „Ženo, ti znaš da ja imam samo tri ljubavi u životu: tebe, decu i knjige“. I ona šta će, progleda mi kroz prste. A ja i nemam mnogo obaveza, sem da jednom godišnje zakoljem svinju i iscepam drva. Ostalo, zna se – čitanje. Evo sad čitam uporedo „Totem“ od Dejvida Morela, to je horor roman i jedan krimić „Zakon ćutanja“ od Maria Puza. Nisam vam rekao da volim i knjige u kojima se opisuje Daleki istok, posebno Japan, a najviše mi se dopada stil Erika Van Luspadera. Od njega sam pročitao sve, mada volim i Roberta Litela.
Predrag Dimić je do sada, po sopstvenoj slobodnoj proceni, pozajmljenih iz Biblioteke, pročitao više od 1.500 knjiga. Desi se nekada da ne može baš „iz prve“ da se seti, da li je neko delo čitao ili ne, te onda, kaže, „preleti“ preko predgovora i tada više zabune nema. Omiljeni pisac mu je Slavomir Nastasijević („Aleksandar Makedonski“, „Karlo Martel“, „Hanibal ante portas“, „Julije Cezar“, „Vitezovi kneza Lazara“, „Despot Stefan“, „Car Dušan“). Voleo bi kada bi imao puno para da može da kupuje knjige i formira svoju kućnu biblioteku, ali od radničke plate to nije moguće izvesti. Kako je fasciniran Srbima, njihovom istorijom i brojnim nepravdama koje su im činjene, a i dalje se nad njima čine, kaže, u njoj bi se našli i Borivoje Marjanović („Srpske stranputice“), Marko Lopušina („Ef-Bi-Aj i Srbi“). A kako su Srbi, pride, i žrtve belosvetske hajke i zavere, tu bi, obavezno, bilo mesta i za jednog Dejvida Mekenzija („Apis“) i Dr Arčibalda Rajsa („Srbi na Kajmakčalanu“).
Bez dileme, ima Dimić ovu problematiku „u malom prstu“, a kako i ne bi sa ovakvim čitalačkim navikama.
– Postoji jedna knjiga koju verovatno nikada neću pročitati, a žarko bih želeo. Ne znam kako se zove, ni ko je napisao, za nju sam saznao iz drugih knjiga. Znam samo da je stara više od pet vekova, da govori o srpskoj prapostojbini i da se čuva u Vatikanu – svodi račun naš sagovornik.
Ako je po filozofu Tomi Akvinskom, koji je je davno rekao: „Čuvajte se čoveka koji je pročitao samo jednu knjigu“, Dimić je potpuno bezopasan. Ali nema on vremena za druženje, mora da čita…

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar