Ljubomora sa krvavim potpisom



Ljubomora sa krvavim potpisom

Milovan Tasić usmrtio je bivšu suprugu, dva dana proveo u bekstvu, a onda se predao policiji tvrdeći da se zločina seća fragmentarno, te da ga je počinio spletom nesrećnih okolnosti





Život je potpuno iščezao iz kuće u ulici Ive Andrića 46 u Vranju. Na prvi pogled vidi se da se u njoj dogodilo nešto strašno. Ili su to samo subjektivna novinarska osećanja izazvana „predznanjem“. Da bi se došlo do mesta gde se samo pre nedelju dana dogodilo svirepo ubistvo, skreće se iz Sime Pogačarevića u prvu ulicu levo, čim iza sebe ostavite Šapranačko groblje. Samo saznanje da je tu neko umro na vrlo morbidan način, čini ovaj kraj zlokobno pustim i stvara mučan osećaj u stomaku. Upravo u ovu ulicu zaputio se prošle srede, pred Svetog Nikolu, oko 18 sati Milovan Tasić (62), Vranjanac privremeno nastanjen u Vladičinom Hanu. Nameravao je da još jednom proba da se pomiri sa suprugom Milevom (53). Razveli su se 2004. godine, nakon trideset dve godine provedene u braku. On je do penzije bio vatrogasac, ona spremačica u Robnoj kući „Beograd“. Još je nosila njegovo prezime.
Nije mu bilo svejedno. Nedostajalo mu je godinama toplo porodično gnezdo, surpruga. Sa ćerkom Tanjom, retko se viđao. Mileva nije dozvoljavala. Tanja je u međuvremenu otišla u Italiju gde se i udala. Otad su još ređe kontaktirali. Ženi je prepisao pola kuće, pola ćerki. Na kraju, ostao je bez svega. Pokušao je da, posle razvoda, pobegne daleko odavde. Živeo jedno vreme u Aleksincu, pa kupio stančić u Vladičinom Hanu. Sve mu se, međutim, sakupilo te večeri. Hteo je da sve bude kao nekad, da vrati vreme. Prvim autobusom stigao je u Vranje, neraspoložen, ali rešen da razgovara sa bivšom suprugom. Oko 20 časova zakoračio je na trotoar pred Milevinom kućom. Razmišljao je o tome kako je građevina većim delom njegovih ruku delo. Podigao je pogled. U dnevnoj sobi gorela je sijalica.
– Tu je – pomislio je – ali, neće otvoriti, čim vidi da sam to ja pred vratima. Otvoren je prozor na spratu. Tako ću ući. Moram s njom da razgovaram po svaku cenu.
Nakon što je malo promislio, setio se da komšija u susednom dvorištu ima merdevine. Preskočio je oniži zid susedovog dvorišta i, pazeći da ne privuče pažnju komšiluka, prebacio merdevine preko plota. Merdevine su dosezale visinu prozora. Popeo se oprezno na sprat i krišom se uvukao u kuću. Krenuo je ka dnevnoj sobi gde je gorelo svetlo. Mileva je sedela na krevetu. Heklala je. Prestravila se čim je podigla pogled, osetivši instinktivno nečije prisustvo. Dok je govorio „dobro veče“, već je skočila na njega, iako ga je prepoznala. Pokušavao je da joj kaže kako samo želi razgovor, pomirenje, novu šansu za zajednički život. Psovala je, nazivala ga najpogrdnijim imenima, udarala nasumice pesnicama. Pokušala je da ga izgrebe po licu. Odjednom se setio kako mu je jednom prilikom rekla da će mu noktima unakaziti lice, a potom prijaviti policiji pokušaj silovanja. Pao mu je mrak na oči. Kroz glavu su mu proletale slike ženinih neverstava, slike sa kojima se godinama borio. Posegao je za nožem koji je već duže vreme stalno nosio sa sobom. Obično je njime otvarao konzerve, sekao hleb, jabuke… Nož, međutim, nije bio bezazlen. Sečivo od desetak santimetara. Kao kroz maglu ređale su se slike. Dok je bio član vatrogasne brigade u „Jumku“, sumnjao je da Mileva dovodi ljubavnike. Prethodno bi telefonom proverila da li je na poslu, da ne bi iznenada banuo. Šef ga je jednom prilikom, u takvoj situaciji, pustio kući s posla. Faktor iznenađenja naneo mu je bol, uprkos tome što je gotovo bio siguran u suprugino neverstvo. Zatekao je ženu golu u krevetu. Sa drugim muškarcem. Razveli su se.

AMNEZIJA

– I ne sećam se tačno načina na koji sam je ubio – izjavio je pred istražnim sudijom, pritom detaljno opisujući sve što je prethodilo zločinu, kao i razvoj događaja nakon ubistva.
Istim je putem izašao iz kuće. Više nije bio u stanju da racionalno razmišlja. Zaputio se ka lokalnoj autobuskoj stanici i seo u prvi autobus za Vladičin Han. U svom stanu bio je oko 22 sata. Popakovao je stvari neophodne za vreme koje je, nesvesno, hteo da provede što dalje odavde. U transu je u torbu trpao džempere, trenerice, donji veš, čarape, lekove. Čak i naočare za čitanje, aparat za merenje pritiska jer je bolovao od hipertenzije.
– Uhvatiću prvi autobus za Niš, pa ću nastaviti do Negotina da pronađem staru prijateljicu. Znam da živi tu, u nekom selu u okolini grada. Pronaći ću je nekako – razmišljao je naglas.
– Zete, sredio sam Milevu – javio je telefonom suprugu svoje ćerke iz autobusa dok se kretao ka Nišu.
U Negotinu je sutradan, međutim, drugačije razmišljao. Otišao je, bez objašnjenja, u Zaječar, pa se vratio u Negotin. Nije znao šta će sa sobom. Potom se setio sestre u Pazovi. Seo je u prvi autobus ka Beogradu. Tamo, međutim, nije bio siguran želi li da nastavi put. Mučili su ga događaji od prethodnog dana. Rešio je da prespava na železničkoj stanici. Pa da ujutro vidi šta će.
U zoru ga je telefonom pozvala ćerka. Vrištala je od plača, pokušavajući da iz njega izvuče bilo kakvo objašnjenje za Milevino ubistvo. Kazala je da mu je stan u Hanu obijen. Rešio je da se vrati prvim vozom. Otpravnika vozova na stanici u Vladičinom Hanu zamolio je da mu pričuva torbu. Vratiće se i nastaviti puitovanje, poručio je.

PREDAJA

Noge su mu bile sve teže dok se kretao ka svom stanu. Znao je da ga policija već čeka tamo. Nije se opirao. Pravdao se dok su ga hapsili kako je dočuo da mu je obijen stan, pa je došao da proveri. Odveli su ga u policijsku stanicu, pa u Policijsku upravu u Vranju. Tu je isleđivan u prisustvu advokata. Sve je priznao. Čak ni motiv nije krio. Osećao se izneverenim što supruga nije htela da se pomiri s njim.
– Nisam nameravao da je ubijem, sve je posledica spleta nesrećnih okolnosti – razmišljao je dok su ga vodili u pritvor Okružnog zatvora.
Žao mi je… Sad je kasno za sve – mislio je dok je stražar zaključavao vrata pritvorske ćelije Okružnog zatvora u Vranju.


MOTIV
Prema nezvaničnim pričama, razlog zbog koga se Tasić odlučio na ovakav korak je klasična ljubomora, a navodno neposredan povod ljubavna veza bivše supruge sa nepoznatim Leskovčaninom. Uz ovaj motiv, navode ljudi iz ulice Ive Andrića upućeni u njihove međusobne odnose u poslednje dve godine, Milovan je možda reagovao i u afektu. Ako se koristimo zvaničnim kanalima, jedino što znamo iz policijskog saopštenja za medije je da je Tasić usmrtio bivšu suprugu u noći između 17. i 18. decembra u njenoj kući u ulici Ive Andrića u Vranju. Policijska uprava smatra da je, zbog načine izvršenja dela, reč o „teškom ubistvu“, mada neće biti čudno ako kvalifikacija bude „ubistvo“.
Pravosudni organi po pravilu ne saopštavaju detalje dok traje istraga. Vesna STEVANOVIĆ, portparolka Okružnog suda, kaže da je Milovan u istrazi priznao zločin, ali je demantovao da je unapred sačinio plan.
– Kazao je da je sve splet nesrećnih okolnosti i da nije nameravao da ubije suprugu. Detaljno je, međutim, opisao sve što se dogodilo, uz potenciranje navodne zamagljenosti svesti u momentu zločina. Njegova krvava garderoba i nož pronađeni su u stanu u Vladičinom Hanu – kaže Stevanovićeva.
Dragan STOJANOV, advokat koji po službenoj dužnosti brani Milovana Tasića, nije hteo da saopštava detalje iz istrage.
– Nisam portparol mog klijenta. Moj posao je da ga zastupam pred sudom, tako da ne bih davao izjave za medije – bilo je sve što nam je rekao Stojanov.

Iskusni policijski inspektori radi su da, neposredno nakon ubistva i prema površnoj rekonstrukciji događaja, zaključuju kako ubistvo nije izvršeno na mah.

– Nije isključena mogućnost da je Tasić duže vreme planirao zločin, ili mu je bar tako nešto povremeno padalo napamet. Samo je bilo pitanje vremena kada će, zbog psihičkog stanja u kome se nalazio, ta negativna energija izbiti na površinu. Ispostavilo se da je to bilo na najgori mogući način – sa žaljenjem konstatuje izvor iz policije.

ZIDAR
U Milevinom komšiluku svi pričaju o bivšim supružnicima kao pitomim, povučenim i mirnim ljudima. Neki pominju da se ona, posle razvoda, zbližila sa nepoznatim čovekom iz Leskovca.
– Milovan je hteo da se pomire, a Mileva ni da čuje za takvu mogućnost. Poverila se ovde jednoj od komšinica da je zadovoljna vezom sa čovekom koga je u međuvremenu upoznala – kaže nam jedna komšinica.
– Taj je čovek svakog vikenda dolazio kod Mileve. Noćio je tu. Evo, vidite, to su njegova kola. Dojurio je iz Leskovca čim je čuo. Teško je podneo, hvatao se za glavu kad je stigao – pokazivao je jedan stariji čovek dan posle zločina prstom u pravcu tamnoplavog „opela“ leskovačkih registarskih tablica, parkiranog ispred kuće Tasića.
Mileva je, inače, ranije radila kao spremačica u Robnoj kući Beograd. Milovan je do penzije bio vatrogasac u „Jumku“. Kažu da je bio i vrhunski zidar.
– Ovu kuću je sagradio bukvalno sam, za jedno leto. Šta mu bi? – čudi se jedna žena iz ulice.

POZIV
Čim je ćerki u Italiji javio šta je uradio sa Milevom, zet je zamolio jednog svog rođaka u Vranju da ode do kuće i proveri da li ovaj govori istinu.
– Taj čovek je samo mogao da potvrdi užasne slutnje ćerke i zeta – kaže jedna žena iz komšiluka.
– Kada je došao do kuće, kroz prozor je video Milevino nepomično telo u hodniku. Razvalio je ulazna vrata, nadajući se da je možda još uvek živa, da će moći da joj pomogne. Bilo je kasno, što je konstatovala i ekipa hitne pomoći koju je taj čovek pozvao. Ubrzo je stigla policija.

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar