Dokle Sose reče leblebija



Dokle Sose reče leblebija

-Alo, konobar… I što ti ono zapriča, što ti ono beše… aaa jes, novinar! Pa de imaš trafiku? Konobar! Nemaš trafiku? Pa kakav si ti to novinar, de prodavaš novine i cigare? Konobar! I kažeš, ne prodavaš ti novine, ti pisuješ? Dobro, mora neki i to da radi… Konobar! Aman bre! Što, fajront? Ete ti, kao onaj Sose, što je ušo u poslovicu: prijela mu se leblebija, pa ode da kupi u dućan; a siroma, ima govornu manu, muca. I dođe u dućan, pa započne razgovor bogougodni – daj… daj… jed… jed`n… šif… fiš… Onaj semkar ga gleda, kaže, ča Sose, kakav fiš, ne prodavamo ribu, prodavamo leblebiju. E toj de, toj, daj mi… leb… bel… leb… Ama, ča Sose, ja sam semkar, nesam furundžija, kakav bel leb? Ne be leb… tiki leb… leb… Dobro, ča Sose, zatvaramo, dođi jutre, ne mogu ja ovde da godinujem s tebe! I tako ti nastade poslovica – dokle Sose reče leblebija, dućani se zatvoriše. Pa tako i mi, kako taj Sose – zapričasmo se, dokle konobar se nakani, ono fajront…
-Ja, donese dete! Fala dete, fala, ruka da ti se pozlati… A ti, novinare, ženjen li si? Ženjen, a… Pa tepaš li gu? Ne?! Još se krstiš, vikaš ne daj bože? E moj sinko, da tepaš, pa da mezdriš, pa kad ti utekne, da tepaš stolicu de je sedela; pa kad te ruka zaboli, skini kapu, pa s nju udri po stolicu! Zašto? Pa ima jedna poslovica – svako sabajle tepaj ženu; ako ti ne znaš zašto, ona sigurno će zna! Ja sam se triput ženio, bog da me prosti. Čovek jemput nagazi na grabulju, pa i drugi put, desi se, ali triput… More, nisu one krive, mi smo si kabati.
-Prvi put, ja već star momak, dvaes jednu godinu, moji zapeli kao pinteri u čvor – sinko, prestare, ženi se pa ženi se. Dobro de, ajde da se ženim. Dovedem jednu, mlada, kapka, kad pomeneš pred nju nešto bezobrazno, ona se ucrveni kao cvekla. Aha, poštena ženska, će pomisli dilea. Puštim ja jedno petnaes dana posle svadbu, ništa ne pipam, samo gledam, te glava me boli, te idem iz njivu izmožden od rabotu, te potepa se s brata oko zabel… sve tako nešto. Šesnaesti dan kad me zaripi, a ja samo to i čekam; trpela, trpela, pa i na nju dokurčilo. Oljupi ga, ogrulji ga, kao krivu krastavicu! Čekaj be, de si ti to naučila? Na univerzitet li beše, da te nisu u Mletke šiljali? Pa šut u guzicu!
-Drugi put, dovedem jednu ubavu, ali znaš kako ti je – ubavilo kuću ne zavilo. Niti kuva, niti pere, niti čisti, gazim sve po neke ljuske, utepa se od mesni naresci s vegetu, počna da serem kvake. Aman, ženo, digni se iz taj krevet, poraboti nešto, podivljasmo kao Hotentoti! Ne mogu, kaže, koske me bole, sve puca, eve slušaj; i poče da se vrti po onaj krevet kao buva u gaće, ono istina – samo čini krr krr krr, iz pamet me istera, de se ogreši, pucaju koske i rskavice. Izvini, reko, molim te, što ti nisam verovao, i otrčim do zadrugu da joj kupim napolitanke, da okajem gresi. Vratim se doma, ona se šminka pred ogledalo, mislim se, i ovako bolna oće za mene da bude ubava, ajde da se i ja zamučim, da joj promenim posteljinu, od ono njeno leganje sve zalogavena. Kad, dignem ja čaršaf, a ono ispod njega tarana, sve zdrobena. Što se avet setio, taranu da turi pod nju, pa kad se obrća u krevet, kao koske da pucaju! Šut u dupe!
-Treći put, kao bog pomaže. Uzedo jednu od Vlasinu Rid, a dobra udavača, ima kuću i u Vladički Han, reko, begaj iz ovo Vranje i okolinu, ono, ako ćemo pravo, i Vranje postalo okolina, Žbevac, dušu da odmorim od ove bračne traume. I negde u zimu, pred natino bombardovanje, sve kao neće, aj be, dal su tolko ludi, kupim ti ja dve svinje, tele, kozu, sve to na Vlasinu lepo ispozakoljam, izvešaljim i isušim u pušnicu, maz istopim, čvarke, prženicu, slaninku, sve kako gospod zapoveda. Lelkee, kad poče da fuždi svuda okolo, reko, ženo, mi ostajemo ovde u planinu dok ova kolokurnica ne prođe. Ne, usampasi se ona, idemo u Vladički Han, i cel ovaj tain tamo nosimo, de de, nije nato zbog tvoje čvarke ovde došo oči da vadi. Ja prizetko, što ću. Sve odnesemo u Han, puca okolo, biju Srbi al biju i Turci, daj, reko, ženo, da obiđemo od ove đakonije dok ne izginemo, ona pa tvrda vera, adamsko koljeno, kaže, uskršnji su posti, gruvaj tu pasulj na vodu, neće Klinton i Medlin Olbrajt da ti nose čvarke i prženicu u Čikago kod Roda Blagojevića, imaju si oni to i tamo. Dobro, kako kažeš…
-I jedan dan odosmo u Vlasinu Rid da beremo koprive i zelje za čorbicu i zeljanče, zdrava hrana, kad se vrnemo u Han, ono od našu kuću samo jedna jama ostala, nato baš nju sasukao. I sve otišlo u troviju, ne moga da obiđem ama ni jednu čvarku! Idi posle, pa ne tepaj…





Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar