Sve smo mogli mi



Sve smo mogli mi

Svaki novi dan bio je kao čokolada: mirisan, sladak, zavodljiv. Bili smo veseli, nasmejani, razdragani.





Ljubav je uvek bila tu, gledala ih je u lice kao iz svetih spisa, uvek su se trudili da je vide, da je svojim unutrašnjim pesmama i poezijom duše osete.
– Ljubav je bila u našem osmehu koji se nikad nije skidao sa lica, u bezbrižnosti, poletnosti, u čarima prvih poljubaca, zajapurenih užarenih obraščića, u šaputanju tajni ispod zagrljenog jastuka, u ljubljenju i maženju sa majkom, sestrom pokrenutim emocijom susreta, pogleda na korzou, ljubavnog nagoveštaja, u iskrenom druženju, bez zavisti, zajedljivosti. Svaki novi dan bio je kao čokolada: mirisan, sladak, zavodljiv. Bili smo veseli, nasmejani, razdragani – počinje priču Dragana STANKOVIĆ, poštanski službenik, o svojoj generaciji koja je Gimnaziju završila 1977. godine.
Njihovu generaciju obeležilo je druženje, odeljenjsko, generacijsko: na korzou, igrankama, proslavama rođendana, žurkama, dočecima novih godina, izletima u Ćoški. Zbog toga, za njih nije bilo problema da iskuse blaženstvo, ono što u Indiji zovu anand. Postojao je samo jedan razlog zbog čega su se osećali blaženo u iskrenom druženju – bili su nesebični u davanju i primanju emocija.

PUCKE

– Za našu generaciju, generalno, može se reći da je bila romantična. Naše drugarice volele su momke iz starjih razreda, mi devojke mlađe od nas. To je bilo neko pravilo, bili smo potpora jedni drugima kad smo pod naletom emocija bili na nebu ili plakali na ramenu. Nismo bili ljubomorni što je neko od starijih jedva čekao da nam otme dve Dragane, dve Vesne, Cecu, Mimicu… Voleli smo korzo, tu su se uspostavljale veze koje su tinjale danima, mesecima. Osvajale su se simpatije, stvarale iskrene, čedne ljubavne veze, bez žurbe. Naše ljubavi bile su mozaik sastavljen od kamičaka najlepših boja duše i srca. Krugovi na korzou, kada smo se držali sa ruke, oznojenih, isprepletenih prstiju, šetnje kroz park i iza Gimnazije, pregršt, ukradenih poljubaca zbog vremena koje je curilo i ispraćaj voljene do kuće, simbolizovali su Amorove strele, koje su gađajući nas pravo u srca pokazivale put ka smislu života – navodi Dragan Mihajlović, pravnik.
– Korzo nam je bilo sve. Kultno mesto. Zimi nam je bilo dozvoljeno do devet, a leti do deset sati uveče. Okupljali smo se u „Kondićevom ulazu“, preko puta prodavnice „Borovo“. Uveče, kada bi se završio šesti čas, počelo bi užurbano spremanje. Diskretno šminkanje na odeljenjskom staklu prozora Gimnazije, podavijanje mini suknji, brisanje salvetama brukserica sa platformom. Tada je mini suknja bila zakon. Nosile su se i leti i zimi. Zimi je preko mini suknje išao maksi kaput koji se nikada nije zakopčavao, čak i onda kada je vetar neštedimice šibao. Trčećim korakom odlazili smo do poslastičarnice „Šar“, u ćošak bacali tašne koje je čuvao uvek nasmejani Goranac Mujdi.Volele smo da šetamo, živele za trenutak kada ćemo ugledati svog princa koji bi došao da nam poljubcem sne pretvori u javu. Dešavalo se, kao po pravilu, da se na pešačkom prelazu kod Novogradnje zaustaviš pored onog zbog koga drhtiš, a onda razmena pogleda, trepavice koje poput lastavica trepere, snažan stisak drugarice za mišicu kako bi se sakrila zbunjenost i pometenost od koje je telo drhtalo, noge klecale. Osećanja, koja su navirala u naletima, stišavale smo osveženjem, sokom na točenje, od maline ili narandže sa sodom – priča Dragana.
Ono što je generaciju opčinjavalo bila je muzika
– Bili smo definitivno rok generacija, mada nismo bili imuni i na šlagere, posebno u intimnim trenucima, na žurkama. Tada su reči iz pesme Arsena Dedića: „Ko mnogo daje malo prima, ti ne znaš mala moja, večeras pevam u čast prve, od svojih ljubavi bez broja“ obavijale ruke oko vrata voljene, najavljivale dodir usana, kose, golicava šaputanja, neprimetna grickanja uha, priljubljene obraze, kratke poljubce koji su u trenutku bili utisnuti u večnost – kaže Dragan.
Obožavali su Stounse, Dip Parpl, Juraju Hip, Mudi bluz, Pleterse, Indekse, Bijelo dugme. Pesme poput Endži, Noći u belom satenu, Crni leptiri nosili su na usnama, pevušili ih u Ćoški, uz gitaru Miška Detlića i to grupno, odlazili su po dva tri odeljenja i uživali u miomirisima prekrasne okoline, posebno u proleće kada sve napupi i nadođe silinom buđenja, spoznajom da je život Božji dar.

ULAZAK U HAREM

– Obožavale smo šansone, njihove reči bile su sastavni deo našeg senzibiliteta. Volele smo Mišu Kovača, Zlatka Pejakovića, Krunoslava Slabinca, Bobu Stefanovića, Serđa Endriga. Pesma Jadranke Stojaković „Sve smo mogli mi“ bila nam je posebno draga. Pratili smo festivale, poput „San Rema“, „Opatije“, „Beogradskog proleća“. Posebni doživljaj bile su igranke, prvo u u Domu JNA, potom u Domu kulture. U Domu JNA tada je pevao popularni Mladen Kozjak koji je služio vojsku u Vranju. Odlazile smo da ga slušamo, uzdišemo, ali sve to zbog onog koji će prići i zamoliti nas za ples. U Domu kulture igranka je obavezno počinjala „Ulaskom u harem“ od Santane. Taj setni zvuk gitare najavljivao je ljubavne želje, nade, strepnje – navodi Dragana.
Profesori su za generaciju posebna priča. Svako ime izgovaraju i danas sa pijetetom i dubokim uvažavanjem.
– U petom odelenju od 32 učenika, 28 bilo je odličnih. Svi su završili fakultete. Slično je i sa drugim odeljenjima. Tada je direktor Gimnazije bio Predrag Bogdanović, pa potom Voja Lazović. Njihov autoritet, zasnovan na najvišim profesionalnim i ljudskim vrednostima, prenosio se na profesore, a preko njih i na učenike. Obožavali sam profesora iz muzičkog Josifa Stošića koji je donosio u školu stari gramofon, puštao „Bolero“ koji smo morali da odslušamo, a onda govorio: „Sada može onaj vaš šund“. Vadili smo iz klupa ploče poznatih rok grupa i uživali. Cenili smo i profesore Djoku Popovića i Vlajka Josifova iz matematike, Voju Nedeljkovića iz geografije, Leposavu Gagović i Miloja Nikolića iz biologije, Acu Fisa i Branka Zaova iz fizičkog, Srbu Kuma iz filozofije, Liljanu iz hemije – priča Dragan.
– Moramo da zahvalimo profesorima što smo uspeli da izgradimo sebe na principima gde se uvek znalo šta je prava vrednost, a šta ne. Milena Popović, profesorka hemije, bila je najveća dama, Cica iz tehničkog sa najmilijim likom i glasom, Dage iz likovnog opušten, atipičan, društven, pun saveta. Abasa Žilović iz matematike najestravagantnija, nosila je uvek pelerinu i šešir. Bila nam je kao drugarica. Nađa Antić iz francuskog i Sofija Cvetković iz fizike stroge i pravične. Predavanja Zage Hadžinikolić iz sprskog ili Voje iz istorije bila su nešto posebno, slušali smo ih netremice, upijali u jednom dahu, obogaćujući sebe zauvek – kaže Dragana.
Djačkih nestašluka je bilo, bežalo se sa časa retko. Uglavnom sa šestog časa, kada se u bioskopu „Sloboda“ prikazivao neki poseban film.
– Bilo nam je lepo u školi. Sećam se, jednom smo pobegli sa šestog časa, na repertoaru je bio film „Pakleni toranj“. Mi smo pobegle zbog Pola Njumena, a muški zbog Fej Danavej koji su bili glavne face u filmu – kaže Dragana.
– Voleli smo da odlazimo u kafanu „Proleće“, ja, Tića, Srbica, Neša, Joca Žuća. Ukus Mitinog komenjaka i miris pečenih komada hleba, kriški premazanih uljem i krupnom, ljutom tucanom parikom oseća se i danas. Druga grupa: Bube, Rista, Krsta, Slavko, Miško, Zoki odlazili su u „Zanatski dom“. Povremeno odlazili bi i u hotel „Vranje“, ali generalno nismo bili boemski orijentisani, voleli smo igranke, a posebno kućne zabave – navodi Dragan.
Sagovornici kažu da njihovu generaciju oličava izreka Antoni de Mela: „Niko nam ne može oduzeti ono što nikad nismo prisvojili“.


Generacija `77
Nebojša Paunović, Dragan Krstić, Zoran Petrović, Tomislav Ivanović, Zoran Petrović, Mimica Janićijević, Dragana Stanković, Dragana Simonović, Miomir Jovanović, Stanko Popović, Nenad Nedeljković, Svetlana Kostić, Nada Arsić, Vesna Nikolić, Snežana Trajković, Rade Novković, Buda Nedeljković, Vesna Veličković, Gordana Arsić, Ljiljana Stojanović, Gordana Stefanović, Biljana Džunić, Sunčica Stanković, Slavica Cvetković, Marina Stamenković, Radmila Jovanović, Mira Aleksić, Srbica Stošić, Tihomir Stošić, Jovica Tasić, Nebojša Radivojević, Rista Glorija, Bube Stošić, Vesna Ivanov, Miodrag Trajković, Dobri Mladenović, Ljiljana Stojanović Liki, Dragan Mihajlović, Slavica Trajković. Dragoslav Plavšić, Vesna Kostić, Marina Stojković, Snežana Zdravković, Biljana Janjić, Ivan Kitanović, Gordana Stojanović, Nebojša Stojanović, Zoran Stoiljković, Zoran Zdravković, Staniša Stančev, Boža Djorđević, Ljubiša Milenković, Mirjana Minić, Vesna Nakić, Svetlana Stoiljković, Nada Mišić, Ružica Bakić, Stojadin Stanković, Radovan Kostić, Jelena Stanković.

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar