Vukašin Obradović – Sretenje: Vlado i Peko, Zogović i Andić

Vukašin Obradović objavio na novu kolumnu pod nazivom „Sretenje: Vlado i Peko, Zogović i Andić“ na portalu Vijesti.me, u rubrici „Lični zapis“.

Kolumnu Obradovića prenosimo u celosti i bez dodatnih izmena.

Vukašin Obradović – Sretenje: Vlado i Peko, Zogović i Andić

Naša novija istorija je zapravo koloplet sretanja, onih koja su se desila i, možda još i više, susreta koji se nisu dogodili

Susreti su u ljudskoj civilizaciji oduvek imali gotovo mitsko značenje. Oni ispisuju istoriju, iscrtavaju karaktere, opisuju vreme, podneblje i mentalitet, preciznije od antropoloških studija.

Uostalom, još su Sokrata nazivali „filozofom susreta“.

Naša novija istorija, iz tog ugla gledano, može se posmatrati i tumačiti upravo kroz sretanja, ona koja su se desila i, možda još i više, susreta koji se nisu dogodili.

Možda najilustrativniji primer opisuje Vlado Dapčević u knjizi Slavka Čuruvije „IBEOVAC Ja, Vlado Dapčević“. On se u Belgiji, već u smiraj svog vijugavog života, priseća jedne sekvence koja samo potvrđuje da su za jugoslovenske komuniste susreti predstavljali suočavanje sa drugima, ali i sa samim sobom.

Posle osam godina provedenih na Golom otoku, Dapčević dolazi u Beograd i razmišlja:

„Ako mi se ko od mojih ranijih drugova na ulici ili na drugi način javi i želi sa mnom da razgovara, ja ću to prihvatiti. Zašto da ne. Ako se ne javi – ništa“, spremao se Vlado za susret sa novom stvarnošću.

I ubrzo mu se ukazala prilika da proveri svoj (komunistički) stav prema drugovima.

Preko Suzane Misirlić dobija dve pozivnice za francusku izložbu slika u „Cvjeti Zuzorić“, na Kalemegdanu.

„Na izložbi sve sama elita. Između ostalih Peko, Koča, Tempo, Avdo Humo, Rodoljub Čolaković… Među njima i Sartr. Tad sam ga prvi put vidio. Izložbu je otvorio Milan Bogdanović. Mene svi gledaju kao čudo, kao neko strašilo. Nikome nije bilo jasno otkud ja tu. Iskreno da ti kažem, bilo mi je vrlo neugodno. Peko me nekoliko puta pogledivao, ali mi nije ni riječi rekao. Kad je završen pozdravni govor, svi oni krenuše na jednu stranu po onim sobama, ja na drugu. Nijesam htio da dođem u situaciju da mi neko nešto kaže, da me uvrijedi, jer ja bih odmah reagovao i sigurno, poslije, to dobro platio. Gledao sam slike i – najedanput – osjetio nečiju ruku na ramenu. Okrenuh se: Koča!

– Kako si, Vlado?

– Pa, dobro.

– Drži se, sokole!

Stegao me za rame, okrenuo se, i otišao.“

Ne kaže Vlado, ali ljudski i prirodno je da ta ruka na njegovom ramenu bude Pekova, a ne Koče Popovića, sa kojim i nije bio blizak.

U istoj knjizi Vlado Dapčević opisuje odnos dvojice braće iz Ljubotinja.

„To je bio moj prvi susret sa Pekom poslije četrdeset osme. Još jednom smo se mimoišli na Terazijama. On me samo pogledao i produžio. Da mi se javio, ja bih razgovarao sa njim. Pa brat mi je. Poslije toga više ga nikad nijesam vidio.“

Nije slučajno da se baš Koča Popović javio Dapčeviću.

Borivoj Boro Krivokapić, u knjizi „Bes/konačni Tito (i Krležine „masne laži“)“, opisuje drugi, sličan događaj, deset godina kasnije.

„U jesen 1966, Potpredsednik Republike (I član CK SKJ), u holu Ateljea 212, našao se u blizini – iz svog „revolucionarnog zatvora“ tek izišlog vođu revolucije – Milovana Đilasa…

Prišao je i pružio ruku Đilasu.

Jedini. Ikada, jedini.“

Koča i Peko su se, na drugoj strani, često sretali, čak i u pesmama, kao onoj „Pjesmi o biografiji druga Tita“:

„I rađa se iz snova (Tito – prim. aut.)/ s brigadama Koče i Peka.“

Upravo se Radovan Zogović ovih dana našao u žiži javnosti zahvaljujući pre svega seriji „Nobelovac“, čiji se dramski zaplet u velikoj meri zasniva upravo susretima Ive Andrića sa savremenicima, između ostalih, i sa Zogovićem.

Autori serijala, zapravo, aktuelizuju odnos ove dvojice koji je u velikoj meri opisan u Zogovićevim „Bilješkama o Andriću“.

Izopštenik Zogović, nakon svog „lijevog skretanja“, prvi put sreće Andrića u proleće 1952. godine, u Kolarčevoj ulici, u Beogradu.

„Išao je samom sredinom ulice, prema Trgu republike, meni u susret. Ja sam se obradovao, osjetio sam čak onaj mlaz u grudima koji se pojavljuje i nestaje na istom mjestu, ne raznoseći se po tijelu i od kojeg, ipak, moramo da priuzmemo vazduha. A Andrić, koji je dotle išao jednostavno, odjednom je, ne davši nikakva očitijeg znaka da me vidio, spustio očne kapke, velike i veoma vidljive, i počeo je da se kreće, da mi se približava, da me mimoilazi, onim hodom koji se za mimoilaženog ubrzava, a za mimoilaznika usporava, traje dugo, i mimolaznik ga, to se vidi, sve vrijeme osjeća. Približavao mi se i prošao je važan, namešteno zamišljen, primetljiv usred prepune ulice, kakav inače nije ili bar kakvog ga ja nikad dotad nijesam vidio“, opisuje Zogović taj prvi susret sa nobelovcem.

Tri-četiri meseca kasnije sreću se ponovo, na Kalmegdanu.

„Približavajući nam se (Zogović je bio sa suprugom Verom – prim. aut.), Andrić se držao tako kao da nas nije primijetio i ne primjećuje. I mi smo iskoristili raspuće i mimoišli ga, ali naša je staza prema njegovoj ležala tako da nam je i dalje, sa strane, bio vidan. I on je brzo, jedva primjetljivo, pogledao desno i lijevo – nikoga osim nas i dva-tri povisoka žbuna nije u tom kutku parka bilo ni desno ni lijevo. I pozvao je onoliko glasno koliko je bilo neophodno da čujemo:

– Druže Zogoviću! – tako me on uvijek oslovljavao.“

Ovoga puta, piše Zogović, Andrić se rukovao ljubazno, razmenili su i nekoliko rečenica o Radovanovom stradanju i desetogodišnjoj zatvorskoj kazni na koju je osuđen njegov brat…

– Strašno, strašno! – rekao je Andrić s bolom, ali u sledećih deset godina, prilikom njihovih ne tako čestih sretanja, slavni pisac, kako svedoči Zogović, „bi svaki put zažmurio ili je sagao, ili okrenuo glavu“.

U posljednjoj emitovanoj epizodi „Nobelovca“ Andrić se sreće i sa Milovanom Đilasom, nakon njegovog napuštanja „revolucionarnog puta“. Taj mimohod će se, pretpostavljam, nastaviti u narednim epizodama „Nobelovca“.

I tako do današnjih dana. I ne može biti drugačije jer, susreti, to smo, zapravo, mi.