Vranjanci, gde ste?



Odlučio sam da ovaj tekst napišem kao reakciju na saopštenje gradskog odbora DSS-a, objavljeno na portalu Info Vranjske 03. 02. 2021.

U ovom tekstu, lokalni odbor DSS-a poziva nadležne da reaguju na „okupaciju“ dečijeg igrališta u donjem delu grada od strane migranata koji borave u prihvatnom centru u zgradi bivšeg motela Vranje.

U ovom sramnom saopštenju, gradski odbor DSS-a sarkastično izražava poštovanje prema migrantima, ali ne i prema njihovim pravima.



Da budem iskren, šokiran sam sadržinom saopštenja iza kojeg stoji jedna politička partija koja izražava želju da jednog dana vodi ovaj grad.
Dragi sugrađani, da vas pitam: da li nam priliči da na nesrećne sudbine gledamo sa podozrenjem?

Da li je moguće da smo dotakli dno i nastavili da pod sobom kopamo, braneći nekoj deci koja se ni po čemu ne razlikuju od naše dece da se na nekom terenu igraju slobodno, kad već ne mogu u sopstvenoj zemlji?

Zar toliko cenimo slobodu i ljudski duh? Gde su nestale prave vrednosti ovog grada kojima smo se nekada ponosili?

Mi, Vranjanci, čije je iskreno saosećanje za tuđu nesreću ovekovečio veliki Bora Stanković, dozvolili smo sebi da se pretvorimo u robote bez srca.

Mi, koji smo nekada znali da pročitamo i razumemo sudbinu beskućnika samo kroz njegovo „Ete“ postajemo ljudi bez osećaja za one kojima je pomoć najpotrebnija.

Trudim se, zaista, da razumem ksenofobiju koja vlada među ljudima. Mnogo godina bombarduju nas kojekakvim (polu)informacijama u medijima i na društvenim mrežama i to je konačno počelo da daje rezultate.

I ne, ne opravdavam širenje mržnje ni prema kome. Samo želim da svima ukažem na činjenicu da je „đavo odneo šalu“.

Na terorizam se nikada ne odgovara silom, niti se na nečiju potrebu za slobodom odgovara ograničenjima.

Svratio sam prošle nedelje do prihvatnog centra i stajao sam dugo ispred rampe, posmatrajući decu kako se igraju na terenu koji je natopljen vodom.

I da vam kažem, nisam video ljude sa bliskog istoka, iz Sirije ili Avganistana.

Video sam sreću. Sreću što mogu da vreme provode pod slobodnim nebom, rasterećeni napetosti i stresa.

Sigurno je da svi u sebi nose neke traume iz mesta iz kojih su došli, ali zar ne nosimo SVI neke traume? Zar nam nije SVIMA potrebno malo empatije i ljudskosti?

Kretanje migranata možda se može i ograničiti, ali kako ograničiti ljudski duh? Bojim se, dragi moji sugrađani, da pojedini politički činioci znaju odgovor i na to pitanje.

Pogledajmo te ljude, pitajmo ih kako su, treba li im šta. To je jedini način da dokažemo da dno, ipak, nije tako blatnjavo.

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar