Aleksandar Vučić je ovih dana poručio opoziciji da će vladati bezmalo večno. I ko god misli da je ovo samo pretnja Đilasu & comp. mislim da se grdno vara.
Vučić već živi ulogu mesije koji je bogomdan Srbiji da je spase od ovozemaljskih i onozemaljskih iskušenija. To „večno“ može da potraje godinu, pet, deset ili, kao kod komšija Crnogoraca – 30 godina.
Ali, čini se da odgovor o dužini vladavine Aleksandra Vučića ne treba tražiti u njegovim izjavama, obećanjima ili najavama opozicije. Pre će biti da pažnju treba usmeriti ka Ani Brnabić.
Ona bi mogla da bude dobar parametar za merenje trajanja Vučićeve vladavine. Onog trenutka kada sadašnja premijerka postane bivša, sasvim je sigurno ni Aleksandru Vučiću nije posle toga mnogo od vlasti preostalo.
Mozda je Ana Brnabić „fikus“, ali svakako nije listopadno drveće koje, poput nekih ministara/ki, traje od proleća do jeseni.
Njen bekgraund i praktična pamet, bez obzira na povremenu zaista degutantnu „SNS mimikriju“, svrstavaju je među one koji Vučićevom vodvilju jesu samo prolaznici, ali veoma važni.
Za razliku od većine „slepih“ putnika u toj ogromnoj kompoziciji, koji sa strepnjom čekaju kada će doći čika kontrolor i izbaciti ih na sledećoj stanici, ona ima svoje jasno odredište i kartu do željene stanice. Za nju, ne za Vučića.
I zato pažljivo osmatrajte stanicu. Kad ugledate da iz prvog vagona izlazi Ana Brnabić, sa bogatim prtljagom, budite uvereni da mašinovođa ima stanovitih problema i da taj voz neće još dugo.
Oni kojima ovakva tvrdnja zvuči preteranom, verovatno smatraju Anu Brnabić običnim „fikusom“, zasnivajući svoje ubeđenje na činjenici da je zapravo istinska vlast na Andrićevom vencu, a da je Vlada samo ispostava za ostvarivanje Merlinovih čarolija.
Gledano iz tog ugla, ovakvo ubeđenje ima svoju logičku potku. Sasvim je realno da se nijedna važnija odluka u Nemanjinoj ne donosi bez Vučićevog aminovanja.
Ali, da li je Brnabićka znala i pre stupanja na dužnost? Naravno, i bilo bi krajnje potcenjivački zanemariti tu činjenicu.
Ana Brnabić, kao svaki iskusni menadžer, ukalkulisala je ovu činjenicu, prebacila to na rashodnu stranu, podvukla crtu i prihvatila ponudu.
Zašto?
Pre nego što uopšte pokušamo da dođemo do bilo kakvog odgovora, zaboravne treba podsetiti na njenu biografiju.
Po završetku studija u Sjedinjenim Američkim Državama i Velikoj Britaniji, kako piše portal KRIK, Brnabić je radila za različite američke konsultantske firme u Srbiji na projektima finansiranim od Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID).
Od 2011. godine radi u firmi Continental Wind Serbia, a u januaru 2013. postaje direktorka ove kompanije. Bila je i potpredsednica Upravnog odbora Nacionalne alijanse za lokalni ekonomski razvoj (NALED) od 2013. godine, da bi u aprilu 2016. postala predsednica upravnog odbora.
Brnabić je široj javnosti postala poznata kada se našla u središtu afere „prisluškivanje“ u vezi sa kompanijom Continental Wind Serbia, u kojoj je bila zastupnik.
Imala je Ana i pre toga bogato biznis iskustvo. Isti izvor navodi i konsultantsku kompaniju Development consulting group (DCG), koja savetuje klijente u oblastima dobre uprave, javno-privatnog dijaloga, održivog razvoja i slično.
Osnovalo ju je nekoliko domaćih i međunarodnih razvojnih stručnjaka u martu 2005. godine, a pet meseci kasnije Brnabić postaje suvlasnica, sa 18 odsto vlasništva.
Januara 2009. Brnabić povećava svoj udeo u firmi na 20 odsto i postaje zamenica predsednika upravnog odbora.
Krajem 2014. napušta firmu – svoj vlasnički udeo podelila je na jednake delove i poklonila ostalim suvlasnicima.
Udruženje SEWEA su osnovale kompanije koje su želele da investiraju u energiju vetra. Članice su Continental Wind Serbia, MK Fintel Wind u zajedničkom vlasništvu italijanske firme i MK Holdinga Miodraga Kostića, zatim firma Energowind iz Vršca čiji je vlasnik firma sa Britanskih devičanskih ostrva i Vetropark Inđija u većinskom vlasništvu kompanije iz Mađarske.
Među ciljevima udruženja je da posreduje između svojih članica i donosilaca odluka u Srbiji u oblasti obnovljive energije. Brnabić je bila zastupnica udruženja od februara 2012. do avgusta 2016. – ostavku je podnela dan pre nego što je postala ministarka.
I tako dalje. Ima tu još zanimljivih detalja, koji se tiču ove strane ličnosti Ane Brnabić, ali ključno pitanje je zašto bi ova Ana Brnabić, pre svega uspešan menadžer i poslovna žena, rizikovala svoju biznis agendu i vezivala je po svaku cenu za političku sudbinu Aleksandra Vučića i SNS?
Imenovanje Ane Brbnavić za premijerku, sasvim sigurno, jedan je od najpromišljenijih i najpragmatičnijih poteza Aleksandra Vučića.
Umesto toliko puta ponavljane argumentacije o pozitivnoj strani, možda bi valjalo, baš sada, kad ljubav između ovo dvoje čelnih ljudi države Srbije cveta, postaviti logično pitanje: kako bi mogla da se okonča ova političko-interesna storija?
Jer, kako vanvremenska sentenca kaže: u politici nema emocija, već samo interesa.
Logično je, takođe, pretpostaviti da ono što se jednog dana sastavilo, sasvim sigurno će se, posle određenog vremenskog intervala, i razdvojiti.
Ko ne veruje, neka pogleda bajčetinskog domaćina Tomu Nikolića.
(Autonomija)
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.