Postoji jedna opaka bolest koja se naziva “kriza svesti”. U medicini ima stručni naziv i šifru 345.4. Bolest se devedestih širila poput epidemije, mada je i danas prisutna. Inficirani mogu da se prepoznaju, kako kaže nauka, pre svega, po iluzijama i jakim halucinacijama.
Malo je, međutim, poznato da su za pronalaženje leka protiv ove opake bolesti zaslužni upravo naši lekari, ali, pre svega jedan ovdašnji političar.
Zbog toga je ova bolest dobila i sufiks, tako da je sada u domaćim krugovima poznata kao 345.4/SRS/SNS.
Političar, dakle, ovdašnji, da mu ipak ne pominjemo ime jer je on, ipak, samo paradigma šire pojave, sa medicinske tačke, bio je toliko podlegao ovoj opakoj bolesti da je čak morao da bude i oslobođen, u to vreme, svete dužnosti – služenja vojnog roka.
On je, to veoma teško podneo, i stavio je lekare Vojnog odseka Ministarstva odbrane u Nišu i nekadašnje Vojne bolnice na teške muke.
Patriota, na prvi pogled, zdrav, prav, bez mane, još politički aktivan u stranci koja je pozivala mlade ljude da, sa puškom u ruci, brane svetu srpsku zemlju, oivičenu linijom Karlovac – Karlobag – Ogulin – Virovitica, a da ne služi vojni rok!?
Opirao se ovaj političar svim snagama, ali lekari su bili neumoljivi. Ostali su tvrdoglavo na stavu da je kod njega “kriza svesti” na tom nivou da je po otadžbinu bolje i sigurnije da bude u toploj kancelariji nego negde na ratištu.
Kad ih je pitao, ima li leka, doktori su sumnjičavo vrteli glavom. Samo je jedan skupio hrabrost i rekao da postoji odgovarajući medikament, ali nije dovoljno ispitan:
“Uz redovnu terapiju, morate da promenite i političku opciju. Jedno bez drugog ne može”
Ova rečenica je izazvala provalu svih simptoma “krize svesti”. Pacijent je počeo da viče, halucinirao je o nekim kokardama, svetu srpsku zemlju, spominjao vojvode i popa Djujića, zarđale kašike…
Lekari su se samo pogledali ali ipak, pravi pičvajz je nastao kada su lekari dotičnom rekli da sa ovom dijagnozom, ne sme da upravlja motornim vozilima!
“U vojsku mogu i da ne idem, ali kola da ne vozim – ne dolazi u obzir! Šta će ljudi da pomisle o meni, ječala je Vojna bolnica u Nišu.
Uzalud su ga lekari upozoravali na moguće posledice, pokazivali mu domaću i stranu literaturu, čak mu i pretili da upravljanje automobilom može da pogorša “stanje svesti” – naš zemljak je ostao dosledan:
“Puška – ne, kola -da. Tačka!”
I na tome je ostalo.
Lekari, kud će, šta će, godinama pratili su stanje pacijenta sve strahujući u kom će pravcu da ide njegovo “stanje svesti”.
Redovno je uzimao onaj eksperimentalni lek, bilo je pomaka, ali lekari, upoznati sa ovim su sve vreme strepeli.
A, onda kopernikanski obrt!
Kod pacijenta su, prilikom jedne od redovnih kontrola, uočene drastične promene. Kod ove bolesti, naime radi se, neka vrsta, Roršahovog testa, samo što se umesto mrlja od tuša pokazuju karakteristične fotografije i ispituju reakcije.
Pokažu mu oni sliku Toni Blera – ništa, Zorana Djinđića – ni da mu oko trepne, Vuka Draškovića – led ledeni. Krenu sa težim stvarima. Znak Evropske unije – puls normalan, simbol NATO alijanse – potpuno kuliranje, Haradinaj – mala aritmija ali ako se zna da je Kosovo srce Srbije, sasvim očekivano.
Lekari gledaju, ne mogu očima da veruju. I onda reše da pacijenta stave pred iskušenje na koje do tada nisu smeli ni da pomisle.
Izvade iz poslednje fijoke fotografiju Novice Tončeva i to sa Aleksandrom Vučićem! Polako je pomaljaju sve strahujući od reakcije.
E, kad je to prošlo bez ikakvih manifestacija “krize svesti”, lekari, sve blistajući od sreće, su znali da je lek protiv ove opasne bolesti konačno pronađen. Još kad ih je pacijent pitao da li sada može da ide u vojsku ako ga Vulin pozove, bili su potpuno sigurni da su njihovi dugogodišnji napori dali rezultat.
Od tog trenutka pun naziv ove bolesti je 345.4/SRS/SNS, a lek se masovno koristi.
O efektima ne treba trošiti reči.
Samo se osvrnite oko sebe.
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.