Da je Vranje kojim slučajem grad u blizini neke metropole, a da je recimo u njemu rođen Bora Stanković, Justin Popović, Djorđe Tasić, Janča Baldžija, Staniša Stošić, i dalje bi bio „grad meraka i sevdaha“. Takvi smo ljudi, takav je naš mentalitet.
I treba da se kunemo u plejadu ovih ličnosti, jer su zaista dali ogroman doprinos u kulturnoj istoriji Vranja ali oni su, zahvaljujući nama, postali i alibi za najbalaže rečeno, neoprostiv nemar prema ovdašnjoj kulturnoj baštini.
O „Decembarskoj grupi“,Vojinu Stojiću, Janči A. Iliću i Dragutinu Cigarčiću znaju njihovi potomci i samo jedan, i slovima jedan istoričar umetnosti u Vranju i prvi upravnik Galerije Narodnog muzeja (jer Snežane Radivojević na žalost nema više). Nismo svesni da je Vranje grad u kome su rođeni slikari i vajari o kojima brine ili Muzej savremene umetnosti, mislim brinuo je i brinuće kada jednom, nakon više od jedne decenije bude rekonstruisan, i galerija Cepter u Beogradu.
Da nije pisanog traga pojedinih istoričara umetnosti i ljudi koji se zaista bave time, mi u Vranju, gde su ovi dragulji u slikarstvu rođeni, živeli, stvarali, bili profesori, apsolutno ništa ne bi znali.
Srđan Marković, Jovan Despotović, Miodrag B. Protić i Djorđe Kadijević su fanatici u pozitivnom smislu te reči, kada je o istoriji umetnosti reč. Da nije bilo njih, ni danas o Janči A. Iliću, prvom vranjskom slikaru, Vojinu Stojiću, vajaru koji je projektovao kapitalne spomenike na Kosmaju i Jajincima i izradio bezbroj skulptura u metalu, od kojih su sačuvane tri, i Dragutinu Cigarčiću, savremeniku koji je bio pripadnik „Samostalnih“ i „Decembarske grupe“, čije su izložbe bile priređivane i posthumno, Vranje bi se idalje klelo u žuto cveće.
Dugo ću pamtiti razgovor sa potomcima Ilića, Stojića i Cigarčića. Nebojša Kecman, radiolog u jednoj hirurškoj klinici, praunuk, Janče Ilića, se obradovao što neko u Vranju pokreće pitanje i ukazuje na stvaralaštvo njegovog pradede:
„Otkud tek sada da pišete o njemu? Drago mi je, jako mi je drago. Našli ste podatke o njemu? Bravo, radujem se“, kazao je Kecman preko telefona.
Kada je čuo da od njega tražimo da nam ustupi za tekst to blago koje poseduje, ispriča kakav je Janča bio čovek, Kecman nije mogao da sakrije ljutnju i bes:
„Ja ne mogu da verujem da Gimnazija gde je moj pradeda bio najpre đak a zatim i profesor, osim jedne fotografije, nema apsolutno ništa. Kako je moguće da Arhiv u Vranju od građe ima samo godinu rođenja i smrti. Pa, niko me od tih institucija nije kontaktirao, nije znao da sam Jančin praunuk, a leta i leta sam provodio u Vranju. Žalosno.“
Filmski reditelj, Danko Stojić, sin Vojina Stojića, nije povisio ton, ali mu je bilo jako drago što će Vranjske, objaviti članak o njegovom ocu:
„Hvala vam, daću vam podatke koje imam. Ne, ne možete to naći u Vranju, tražio sam već. Samo vas molim za primerak novina“, skromno je rekao Danko.
Da, skromno, jer su svi bili skromni, radili su i ostavili neizbrisiv trag u istoriji Vranja, zemlje i inostranstva. Takav je bio i Dragutin Cigarčić, slikar svetskog glasa. Muzej u Vranju ima samo jednu minijaturu, koja je otkupljena od jedne beogradske porodice, 2001. godine i ništa više. Dragutinov brat, Milorad, ljubomorno čuva jednu sliku njegovog Cige i jednu njegove snaje Bebe. Ne bi ih kaže dao nikome:
„ Znam koliko vrede, ali takođe znam, da moj brat nije nikada naslikao Beli most, Borinu kuću, Djerenku češmu i druge vranjske motive, a mnogi su to od njega tražili. Živeo je skromno i nije odstupao od svog slikarstva“, kaže Milorad.
Zanimljiva je izjava Milana Neškovića, reditelja, koji je kada je komentarisao koliko brinemo o ljudima, grobnim mestima i uopšte istoriji, rekao:
„Srbi pamte samo do četvrtka“!
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.