Zašto je „Ekspres“ đubre od novina



Moj dobar prijatelj, Vranjanac, znate ga, onaj što je preležao sidu, obožava Beograd. Najobožava prestonicu kad on ne plaća, što je uglavnom slučaj, i tada se ide na fensi mesta. Tako smo i završili u jednom od onih  in kafića – restorana na Senjaku.

Lepa bašta, zgodan, pretežno ženski svet, usluga na nivou. Naš domaćin široke ruke. Hladno predjelo, čorbica, biftek, sve po redu.

Mi se razbaškarili, uživamo u ambijentu ali, koji tren pre nego što će stići sladoled, odjednom nasta tarapana.



Za nekoliko minuta, bukvalno, na desetak metara od nas, stvori se prazan prostor sa stolom u sredini. One koji su tu sedeli personal ljubazno razmesti po bašti, a urestoran, jedan za drugim, počeše, brzim koracima, da se razmeštaju neki čudni tipovi, razbacani, u tamnim odelima i svi sa tamnim cvikama. Dođu do određenog mesta, uglavnom oko onog, na brzinu nameštenog stola, i ukipe se, kao karijatide.

Jedan od ovih kloniranih, očigledno,  stade tu, nedaleko od nas, i kao da  fiksira nas trojicu.

Možda smo mi to i umislili ali da je bilo prijatno – nije.

Nas trojica, kao kuliramo, ne obraćamo pažnju, jedemo, ne li, sladoled i šunela.

I eto ti, očigledno glavnog gosta.

Oniži tip, sa loknicama uz vrat, a la Mitar Mirić, u pink košulji,  okolo njega još trojica, četvorica, izljubi se sa, očigledno, vlasnikom restorana, tri puta, onako srpski, pade i o ono tradicionalno tapšanje po leđima,  zavali se u stolicu i poče da prčka po telefonu.

U to naiđe i čovek u čiju je čast, očigledno, priređena cela predstava. Na prvi pogled, običan čičica, dežmekasti šezdestogodišnjak, da ga sretnete na ulici ne bi ga ni po čemu primetili, garant.

Sedoše njih dvojica. Ovaj sa loknicama, priča nešto, smeje se, gestikulira, maše rukama. Sagovornik ga samo gleda, povremeno klimne glavom, i gotovo da ne progovara.

Koliko je situacija bila ozbiljna, uverio sam se tek kad ovaj moj drug sa terarijumom u džepovima, pozva konobara:

„Da platim“, izusti on polutiho.

Mi se brzo  oporavismo od šoka i krenusmo. Ćutke smo se nekako probili kroz kordon još desetak pratilaca dotičnog, raspoređenih na izlazu i ulici zakrčenoj crnim džipovima.

Gotovo sam zaboravio na ovu scenu, da„terarijum“, listajući poslednji „Ekspres“, nije prepoznao Jocu Amsterdama na naslovnici.

„E, ovaj me je skupo koštao!“, promrmlja on i besno zafrljači novine.

Razumem ga. Čovek je pretrpeo konkretnu materijalnu štetu, šta štetu, duševnu bol, zahvaljujući Joci Amsterdamu.

I zato mu ne zameram što kaže da je „Ekspres“ obično đubre.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar