U kafić ulaze dvojica momaka. Jedan onizak, kratko ošišan, sav u preterano izraženim bicepsima i tricepsima, drugi visok ali bez nekih primetnih osobenosti koje bi izazivale pažnju okoline.
Pratnja, na diskretan znak, seda za susedni sto, a mišićavi mu teatralno dodaje torbicu, poznatiju kao „pederuša“.
Pri samom rukovanju, snažnim stiskom mi šalje dodatnu poruku.
„Ja sam Bota“.
Fiksira me pogledom, ali na taj ritual sam već navikao, tako da pokušavam da uzvratim istom merom.
Predstavljam se.
„Znam sve o tebi“, prekida me Bota.
„Kako ti je ćerka? U Beogradu je, a“, nastavlja.
I ovo je deo uobičajenog scenarija.
„Tvoj rođak mi je napravio veliki problem i mora da plati za ovo. Sutra, za mesec, za godinu dana. Neka pazi kako prelazi ulicu. Gust je saobraćaj, a ljudi voze brzo“, nastavlja Bota upotrebljavajući klasičan vokabular: pederčina, pi.kica, narkoman.
Odgovoram da pretpostavljam o čemu se radi, ali da je razgovor upriličen da bi pokušali da „rešimo problem“.
„Zato sam i ovde. Da sam hteo da bude drugačije, dovoljno je bilo da okrenem jedan broj.“
Pošto je Bota zaključio da je bilo dovoljno prepadanja, prelazimo na „rešavanje problema“.
Razgovaramo, ne predugo, i dogovor je postignut.
Ovaj tekst nije bio deo dogovora i Bota će verovatno biti mnogo ljut.
Šta da se radi?
On ima mišiće, ja olovku.
Zemaljski dani teku.
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.