„Jesen, u koži dolazi mi jesen, jesen, u krznu dolazi mi jesen.
Mislim na voće i mislim na nju, mislim na žuto, na hranu i buđu.
Vidi, da nije možda stigla jesen, traži i naći ćeš u sebi truo hrast.
Gore u nama je bujica reči, dole u nama je jesenji strah.“
Ovo je tekst pesme „Jesen“, benda Katarina Druga.
Milan Mladenović, ikona rok i pop muzike, išao je kao i mnoge značajne ličnosti iz sveta muzike i glume ispred vremena, imajući u vidu da je pesma nastala osamdesetih godina prošlog veka.
„Gore u nama je bujica reči, dole u nama je strah“.
Strah!
Kako si to mogao da predvidiš Milane?!
Bujicu reči čujemo ovih dana kada obeležavamo, proslavljamo, plašimo se ili radujemo što se 4. oktobra navršava 98 godina od Oslobođenja Vranja u Prvom svetskom ratu.
I taj datum je praznik Vranja.
Sve se obeležava bujicom reči.
Neka, valja se.
Ratovalo se i pobedilo.
Zašto osećamo strah?
„Samo da rata ne bude“, reči su Panonskog mornara.
Ali danas je 5. oktobar.
Kako će sada „ovi“ koji su 2000. bili „oni“ obeležiti Dan, kada je narod izašao na ulice i smenio „ove“.
Ima li među „ovima“, „onih“?
Od koga se plašimo?
„Ovih“ ili „onih“?
Ne znam.
Nisam čula da ćemo imati na televiziji bujicu reči o 5. oktobru, jer postoji otrcana fraza da se 6. oktobar nije ni desio.
I nikom ništa.
Što se onda oni koji vole da slušaju „Azru“ ljute što se ne oglašava Džoni Štulić?
Sve što je imao da kaže, rekao je.
Naročito u onoj „Kad fazani lete“.
„Zašto tražiš karizmu u sebi punjena ptico?
Mogućnost prosvijećenosti, razdvaja te u beskraj od žudnje za misijom.
Miris zemlje, koncentrični krugovi gluposti i neznanja kao prstenje.
Ono dalje ne razumijem, izgleda mi da je mrtva straža.
Rekoh sebi, moj bože koliko demagogije sustavno poređane u artiljerijske salve, koliko pokradenih misli iza koji ne stoji ništa osim mržnje, sujete, vlasti…
I, koliko pokvarenosti treba da se izlije pred naše noge?
I, kako je do neprepoznavanja dovedena suština prevare.
I rijeka nije bila rijeka u samom početku, i nije nužno da ne bude ponornica do kraja.
Što se događa, kad mrtvi fazani lete iznad naših glava?
Kad mrtvi fazani lete, a nijedan ne pada.
I što se događa kad očajanje zahvati ljude, kad očajanje neumitno prelazi u kajanje?
Gledajući iz daljine konture na sceni, padaju mi na pamet vodene boje.
Umazane ruke brzo se peru“!
A?
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.