U okruženju nasilja na svakom koraku, razmišljam kako se nekada borilo za devojku.
I obavezno ginulo.
Tad se nije skakalo s mostova, kao što to neki rade danas.
Nego, u ranu zoru – dvoboj, borba za devojačko srce.
Leđima okrenuta dvojica ljubavnika.
Broje se koraci, po dvadeset.
Nakon toga okret, pa ko je brži na obaraču.
Čojstvo i junaštvo, to je bila mera.
Puška ubojita i srce u junaka.
Hrabrost.
Tako bilo nekad.
Danas si hrabar ako biješ ženu.
I još se hvališ time, umesto da višak energije i testosterona kanališeš ka stvarnom uzročniku problema.
Još ako to postaviš na neku socijalnu mrežu, eto suštine problema: želiš da svi vide da, zapravo, ti nisi ni „m“ od muškarca.
Prosto insistiraš na tome.
Ima, sa druge strane, pripadnica lepšeg pola koje svako-malo muče pitanja: „Gde se denuše kavaljeri?
Šta to bejahu maniri?
Dobar postotak današnjih žena takve muškarce naziva „papučarima“, a posle se čude kud nestade romantika.
Otišla s nekim na istom onom belom konju (ili belom mercedesu, ako ćemo plastično) kog tako željno iščekuju, da ne gubi vreme.
Nada se romantika, al’ dockan.
Neke dame ne traže da im skidaš zvezde s neba, nego dinare (ili devize) sa žiro računa.
Tu se, opet, mnogo „zasluga“ za to pripisuje muškarcu.
Ispada da ne valja da ženu tretiraš s poštovanjem, kao sebi jednaku, nego da je nasilje reper za muževnost.
Uvek je bilo i biće i džentlmena i dama.
Verovatno i dalje u manjini.
Ali, kako će se nositi sa uverenjima i delanjem ovih drugih, gorepomenutih?
Čekamo da vidimo rasplet te borbe.
Čekamo neko srećnije vreme.
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.