Prošle su tri godine od kako nas je napustio novinar Dragorad Stanić, kolega iz vremena štampanog izdanja Vranjskih novina, prijatelj, saradnik i saputnik u periodu poslednjih desetak godina njegovog rada i života.
Stanić je novinarsku karijeru započeo u Omladinskim novinama, od 1986. godine radio je u listu Slobodna reč, bio dopisnik Sporta, Sportskog žurnala i Tanjuga, našao se i na impresumu prestižnog nedeljnika Duga, a od 2013. godine pa do smrti bio je novinar Vranjskih, ostavivši neizbrisiv trag u Vranju izveštavanjem sa sportskih terena, te brojnim i odličnim reportažama i tekstovima iz drugih društvenih oblasti.
Važio je za vrsnog fotoreportera, pa su njegovu novinarsku karijeru obeležile dve sjajne izložbe fotografija, «Muzika vetra i vatra duše» sa fotografijama iz Guče koja je obišla trećinu Srbije, i «Jug Srbije na krstu stradanja» sa fotografijama iz perioda bombardovanja zemlje koja je upriličena u jesen 1999. godine u Domu Vojske u Beogradu.
Bio je bez preterivanja jedini autentični sportski novinar na jugu Srbije, zaljubljenik u sport i sportiste, posvećen do bola profesiji sportskog izveštača, blag prema sportistima i kada greše, govoreći «da je sport igra grešaka» i na svoj način odgovarajući mojim kritikama da je progledao kroz prste fudbaleru, rukometašu, odbojkašici…
– Lako je tebi, dragi moj kolega Kostiću, ti pišeš o političarima, pa možeš da ih razapinješ na sve četiri strane sveta, ali ja pišem o sportistima, mladim ljudima, pa ne mogu da poturam klipove u točkove njihovih inicijalnih sportskih i ljudskih stremljenja i prvih životnih koraka – govorio mi je i često ponavljao reči razumevanja za slabe trenutke vranjskih sportista.
Koliko je bio posvećen sportu i sportistima i svojoj profesiji, najbolje pokazuje njegov odnos prema sportskim događajima u surovijim zimskim uslovima.
Zima s kraja 2016. godine, stegao mraz, beogradski Partizan gostuje u Surdulici na prognoziranih minus 10, Stanić oštri blendu na svom foto aparatu, a iz uredništva mu diskretno sugerišu da će prenosa meča Radnik – Partizan biti na Arena sportu, što mu uporno ponavljam i savetujem da iz tople sobe prati ovaj događaj.
Stanić odmahuje glavom i prekorno mi uzvraća: Dragi moj kolega, pa kakav bi to bio sportski novinar da nisam na događaju, moram biti u Surdulici, pa neka bude i minus 20!
Epilog te profesionalnosti je bio poznat, kolega Stanić je desetak dana morao da odboluje tu «avanturu» koja se zvala gostovanje Partizana u Surdulici,ali da je drugačije postupio, to ne bi bio on, sportski novinar Dragorad Stanić.
Stanić je kao sportski novinar voleo sve klubove i sportiste, ali mu je jedna želja ostala neispunjena, da dočeka plasman Dinama u Super ligu, jer su ga teška bolest i smrt sprečili da se zajedno sa «Antarom», kako je nazivao Dragana Antića Recka, raduje istorijskom uspehu «žutih».
Dragorad Stanić je među zvezdama, ali sećanja na njega nikada, dok smo živi, neće izbledeti, na naše druženje, svakodnevno kafenisanje, međusobno pomaganje i ponekad, na žalost, zajedničko sastradavanje.
Zato sada ja kažem «dragi kolega», kako me je stalno oslovljavao, neka ti modrica od ovozemaljskog pada, kada svi sa ovoga odvratnog sveta prelazimo na onaj večni i bolji, bude što manja!
S. Kostić
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.