Nenad Jović, kao odgovorno lice Pozorišta „Bora Stanković“, propustio je da obeleži 30. januar, Dan vranjskog teatra, u sećanje na dan kada je u Vranju odigrana prva pozorišna predstava.
Bio je to „Gorski vijenac“ koji je 30. januara režirao ovde progani Radje Domanović, sa učenicima vranjske Gimnazije.
Ma koliko bili nepismeni, nadležni su mogli da izračunaju da je ove godine veliki jubilej, 125. godina teatarsog života u Vranju!
Neki narodi, na primer Amerikanci, ili Kanađani, Ili Norvežani, pa i većina Nemaca ili Škota, recimo, dušu bi dali da mogu da obeleže nešto tako velelepno i značajno, kao što je pisani trag o postojanju kulturnih napora već 125 godina.
Ali, ne.
Mediokriteti koji danas upravljaju Pozorištem zaboravili su da obeleže 125. godina teatra u Vranju.
Dobro, nije morala da bude napisana monografija, snimljen reklamni film ili slično, (kao nekad), ali svečana akademija nikome ne bi oduzela previše vremena od njihovog svakodnevnog, dragocenog umetničkog napora.
Da ne ispadne da je samo zalutali Jović kriv, šta je mislila većnica za kulturu Zorica Jović?
Ako nije znala za veliki jubilej, šta će tu gde jeste?
Ako je znala, zašto ništa nije preduzela?
Da ne bude zabune, bila je i 120. godišnjica, ali je ona pre pet godina kako – tako, uz promo film RTV Vranje, dakle jadno i bedno obeležena, ali obeležena.
Šta je Jović sada mislio, ako ume i ima čime?
Šta misli ovaj grad koji odvaja 50 miliona godišnje za ovu instituciju?
Šta o ovome ima da kaže ansambl, ako ga ima, i njihova publika, ako postoji?
Ako ovo nije razlog da se Nenad Jović najuri iz Pozorišta, šta onda jeste?
I zašto ćuti ministarka kulture Maja Gojković? Smatra da se istorija čuva puškama, nikako teatrom?
Na kraju, valja primetiti da ovom narodu teško da ima spasa.
Grad koji je pre 125 godina imao kulturu, sada je nema, i, očigledno, nije mu ni potrebna.
Neko je za to kriv i taj neko će to platiti, ovako ili onako.
Sada je pravi trenutak da se oglasi Savet za kulturu SNS-a i kaže šta ima o ovako očiglednom ponižavanju svih kulturnih vrednosti koje se mogu poniziti, jer mu je narod dao mandat baš za tako nešto.
Da se oglasi Grad i kaže zašto je dozvolio ovakvo divljanje jednog diletanta, nedoraslog ne samo ovom, nego bilo kakvom zadatku.
Da se oglasi samo pozorište, i kaže šta ima o ovakvom urnisanju višedecenijskih sopstvenih napora.
Ako svi ćute, onda ništa.
Da citiram jednu čuvenu dramu iz čuvene vranjske predstave, doduše amaterske: „Ništa nama Nemci“.
SSB
HRONOLOGIJA
30. januara 1896. godine pred Vranjancima osvanuo je prvi teatarski pokušaj, Njegošev „Gorski vijenac“ u režiji Radoja Domanovića, koji je u tom periodu po kazni bio profesor Gimnazije u Vranju.
Vranjanci su 5. oktobra 1924. godine formirali i amatersko Pozorište u okviru „Građanske kasine“, tadašnjeg, što bi se sad reklo, udruženja građana. Najvažnije fotografije iz tog perioda izgorele su zauvek u požaru koji je 2012. godine uništio i sam teatar.
Okružno narodno pozorište u Vranju osnovano je 27. aprila 1946. godine i uspešno je radilo do 31. januara 1954. godine, kada je dekretom ukinuto.
Vranjanci su ponovo obnovili Pozorište 1956. godine, predstavom „Mandragola“, i ono je radilo sve do 5. septembra 1997. godine, kada postaje profesionalno.
Pozorišni život u Vranju odvijao se na više mesta, a najduže, sve do današnjeg dana, u delu zgrade koju je 1892. godine kao svoj hotel izgradio vranjski trgovac Janča Jovanović Baldžija.
Zgrada pozorišta teško je stradala u požaru 2012. godine, obnova je trajala skoro osam godina, a ponovo je, po ceni od oko 368 miliona dinara, obnovljena i predata na upotrebu 21. oktobra 2019. godine, na dan kada je preminuo možda najveći Vranjanac Borisav Stanković.
NIV – SSB
Ovaj tekst je emitovan uz pomoć i podršku European Endowment for Democracy (EED). Donator ne snosi odgovornost za mišljenja i stavove iznete u ovom tekstu.
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.