Aleksandra Jovanović, dramaturg iz Vranja, dobitnica je književne nagrade “Mladi Dis” za 2020. godinu.
Njen rukopis pod nazivom “Jagma” proglašen je za najbolji od strane tročlanog žirija.
Aleksandra je rođena u Vranju 1996. godine. Završila je Gimnaziju “Bora Stanković” Vranje, I nakon toga upisala Fakultet umetnosti Beograd, odsek dramaturgija.
Do sada Aleksandra je objavljivana u zborniku“pPlanačko leto” i zborniku “Garavi sokak”. Njena priča “Prava devojka” objavljena je u zbirci kratkih priča “Daljine”, a priča “Tuđi” biće štampana u zborniku Službenog glasnika.
Aleksandrin prvi roman za decu “Crna ptica” biće štampan ove godine u izdanju Kreativnog centra.
InfoVranjske: Kako gledaš na situaciju da ste iz grada, gde se ne ulaže u kulturu, gde moraš biti prihvaćen nacionalno, kako bih postala prihvaćena lokalno?
Jovanović: Osećaj je poprilično poznat. Od malena sam znala da to mora tako da bude. Kada sam shvatila da želim da pišem, shvatila sam da moram da odem odavde, da se negde nešto desi, da bi ovde neko čuo za mene. Moj cilj svakako nije to, da se čuje pa gde puklo. Kada pišem, bitno mi je da osetim povezanost sa ljudima, da ih moje pisanje podstakne na razmišljanje, na neku reakcij
InfoVranjske: Nakon ove nagrade svi će probati da Vas svojataju. Kako se nositi s tim?
Jovanović: Naravno da mi nije bilo svejedno što u ranije uzrastu nisam dobijala neku veću podršku od svog grada. Ovde govorimo o Vranju gde film recimo ne postoji, gde pozorište tek raste. Taj odnos nije zdrav, kada vam neko kaže prvo nauči ti matematiku ili ne znam, hemijske reakcije, pa onda se bavi pisanjem. Ali sam uvek imala podršku prijatelja i majke.
InfoVranjske: Osvajanjem ove nagrade pokazali mogući put mnogim mladim ljudima koji tek planiraju svoje studije. Kako ste se Vi nosili s tim periodom?
Jovanović: Jako buntovno, za mene je to bilo pitanje „kontre“. Ja sam u tome videla bunt prema sistemu. Celokupno moje srednjoškolsko obrazovalo se svodilo na taj bunt. Sve dok nisam upisala fakultet i počela da radim šta mislim da treba. Odjednom sam promenila staav prema učenju, počela da radim sve na vreme, čak i preko potrebe, što je do skoro bilo nezanimislivo za mene.
InfoVranjske: Kako gledate na kulturnu scenu u Vranju? Ovde postoji ozbiljno urušavanje sistema vrednosti, ali i ozbiljni pojedinci koji održavaju kulturu na aparatima.
Jovanović: Scena u Vranu postoji ali je neprimetna. Ljudi koji nisu deo nje ne znaju za nju. Ovde imate fantastične ljude koji rade zanimljive stvari, ali niko ne zna ko su ti ljudi. Vranjanci znaju samo za pozorište, u koje ne idu, ili to čine iz neke konvencije. Naravno, kada to kažem ne mislim na Vranjance u globalu. Kod nas postoji književna scena ali opet, ti krugovi su uzani i nevidljivi, što nije dobro. Ako se kultura krije od ljudi, kako se onda ljudi mogu interesovati za kulturu. Ljudi koji žele da se bave umetnošću na nivou lokalnog, moraju da prošire svoje vidike, ne može da jedan „umetnik“ zna samo za pisce ljubavnih romana ili krimića, iako ja krimiće na primer obožavam. Ljudi treba da nauče da prihvataju kritiku, da svoje radove šalju drugim umetnicima, možda da krenu na određene radionice, tribine i slično. Nema tu zaključavanja u četiri zida i rad za sebe. Za mene se sve promenilo, onog trenutka kad sam počela da razmišljam o kritici i da je prihvatam. To je deo usavršavanja. Ako želiš da budeš umetnik moraš ni iz čega da stvoriš nešto. A to znači da probaš da poništiš sujetu.
InfoVranjske: Pišete i na lokalnom dijalektu.
Jovanović: Dijalekat je deo srpskog jezika, ljudi pričaju kako pričaju. Ne bih rekla da je dijalekat blago, ali svakako ne razumem zašto je ljudima teško da shvate da neko priča drugačije od njih. Fenomenalno je gledati živ jezik koji se stalno menja, ali nisam ni za ponos niti za sramotu, već normlizaciju svih dijalekata u našem jeziku. Sa svim svojim prijateljima i profesorima pričam na svom dijalektu, mene to ne zanima, niti sam imala problema oko toga. Glavni problem sa dijalektom je kada delo, na primer, pozorišna predstava ne prebaci, kada ostane samo na tome da razumeju ti ljudi čiji se jezik ili dijalekat koristi, jer je reč o jako intimnim motivima iz specifičnog podneblja. Umetnik mora naći način da ono što je lokalno, dođe i do onih ljudi koji ne govore ili ne razumeju taj jezik, legende ili običaje.
InfoVranjske: Kako gledate instituacijalnu kulturu u gradu?
Jovanović: Volela bih, a mislim da to žele mnogi, da kultura bude odvojena od politike, a to je nemoguće. Ali kad je već tako, treba gledati da se radi u interesu mladih. Ako je reč o pozorištu, da se postavljaju dobre dečje predstave, jer opet, od dece sve kreće. Da se stalno ulaže u kvalitetne ljude, koji će poboljšati kulturni život. Ovo važi i za film. Nema smisla govoriti o festivalskim ostvarenjima iz Evrope, kada ljudi ne mogu da pogledaju ni blokbastere. Čini mi se da je ravnodušnost najveći problem i nedostatak kritičkog mišljenja, što dolazi iz te ravnodušnosti. Sa druge strane, teško je da bilo ko razmišlja o uzvišenim ciljevima, ako nema šta da jede. Tako da, korak po korak.
NIV
O INSPIRACIJI
Mislim da smo davno ustanovili da je inspiracija mrtva, jer hoćemo da imamo kontrolu nad onim što stvaramo, da odlučujemo kada i koliko radimo, što je dobro. Određene stvari spolja pokrenu nešto u biću, ali je oruđe već u čoveku.
KOŠTANA
Sparina dolazi da im ulepi prste
koji bi da pipnu nešto mesnato
beton se topi od žuljevitih tabana
u patikama koje su sami pravili
patike od kojih se jede hleb
čitavih mesec dana
tamo gde je kugla sladoleda za džabe
niko više ne sedi
al se ona i dalje spominje
crna i bosa u Domu vojske
pored žena što cepaju karte
jer se tako radi u pozorištu
Koštani su odavno ukrali ime
ona nosi vezu dukata koje bi svi
istopili za crepove
peva o onima što sede u dvorištu
pod lozom, za stolom, sa ljutinom u grlu
što gledaju zvezde i veruju da i dalje postoje
da bi čule njihovu muku
a ta je muka golema
ne pamte tamnu goru i knedlu u grlu
ni Banju, ni crn hleb i motiku
al im merak izbija u vidu znoja
to što smrdi, to je od čežnje
da se vrati i opet zapeva žal za mladost
samo jednom da se sete ko su
da se sete da odu do kuće
ispred kuće, na ulicu, na klupu
da polome čašu, a posle će da čiste
da boluju što ono nekad, neće nikad
ama nikad da se vrati
kad je moglo da se pije, lupa, pipne
da se stišće, ne da, grize
i da je to “lele nemoj”
samo molba za još, dok ne presuši
da se ogledaju u njoj, a da ne vide
onda bi shvatili da je grad pun Koštana
koje su stisle usta, stisle ruke
stisle noge u inat vremenu
koje neće nikad da se vrati
a to je previše strašno da se pomisli
aman
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.