Organizacioni odbor ovogodišnje jubilarne Svetosavske nedelje pompezno je najavio koncert Jadranke Jovanović, prvakinje Opere Narodnog pozorišta u Beogradu i jedne od najpopularnijih umetnica u klasičnoj muzici u Srbiji sa velikim međunarodnim ugledom i karijerom.
Stvarnost je, naravno, nešto malo drugačija, nažalost.
Pre početka programa, razočaravajući broj zainteresovanih u sali Pozorišta „Bora Stanković“.
Osim prva tri-četiri reda, gde, kako red nalaže, sede oni koji su tu po partijskoj i političkoj dužnosti, sala poluprazna.
Na balkonu jeziva praznina kao u budžetu za kulturu.
Još nekoliko pristiglih zauzima mesta, mahom iz redova osirotele vranjske profesorske kaste.
Kude je be orkestar, pitaju se glasno najnaivniji u publici, buljeći u binu na kojoj nemo čuči pijanino i nekoliko pecaljki sa mikrofonima.
Oni iskusniji, koji znaju kako izgledaju provincijski kulturni spektakli o trošku sirotinje raje, objašnjavaju da se radi o tezgi gde diva uz klavir peva repertoar koji i vrapci pod strehom Narodnog pozorišta u Beogradu znaju.
Ali, pošto vranjski dživdžani nemaju često priliku da čuju primadonu nacionalne opere, daj šta daš.
Ispostavilo se da je njihova procena u ovom slučaju bila isuviše optimistična.
Majstor utuljuje svetlo i kreće „Bože pravde“. Svi ustaju i pogledom traže Jadranku, ali nje ni od korova – himnu peva devojka uz pratnju tri pevača, Katarina Božić i „Beli anđeli“.
Da nešto nije u redu, jasno je kada se na bini pojavljuje Tihomir Arsić, glumac koji je, preživevši Šotrin „Igmanski marš“, avanzovao do mesta državnog sekretara u Ministarstvu kulture.
Lele, neće on valjda da peva, šapuće neko. Neće.
Tika će reći par prigodnih reči o velelepnom hramu boginje Talije koji je onomad otvorio laureat gradskog priznanja za kulturu, Aleksandar Vučić.
Prozboriće koju o Bori Stankoviću, red je, spomenuće Justina Popovića, zgodno je,ispričaće koju angdotu i – najaviće film o osam vekova autokefalnosti SPC.
Kakav be sad film, kamo koncert, gleda se u čudu predivna vranjska publika kako je maločas oceni Tika.
Uz glasni šum, na „najsavremeniju binu u Srbiji“ se spušta platno. Kreće crno-beli (!) film o sticanju samostalnosti srpske crkve.
Ređaju se slike skinute sa interneta, veličine poštanske marke, pa onako razvučene po ekranu, prikazuju neprepoznatljive svece i ikone.
Uz vizantijsko pojanje, glas iz ofa čita tekst sa vikipedije uz kvalitet zvuka na nivou pokvarene telefonske slušalice.
Srećom, kad dođoše do mrskih Turaka Osmanlija, nepotpisanim autorima ovog sočinjenija ponestade inspiracije. Ili možda para od honorara. Kako poče, film se iznenada i završi.
Sad će Jadranka, odahnu publika, ali viđu vraga su sedam binjišah, na scenu izlazi prvak drame Glavnog odbora Srpske napredne stranke, Lepomir Ivković.
„Vojislav Ilić: Rastko“ počinje da recituje dramatičnim glasom, dostojnim vanredne konferencije za štampu predsednika Srbije.
Manirom iskusnog tezgaroša, Lepomir se klanja uz osmeh koji obećava da će se ponovo vratiti dok publiku obuzimaju crne slutnje.
A sada pozdravimo i ohrabrimo mladog guslara Strahinju, veli konferansje Arsić, a mladić u crnogorskoj narodnoj nošnji počinje da gudi o Svetom Savi i Stefanu Nemanji.
Već svima počinje da biva jasno da od koncerta ništa biti neće.
Događanja na bini sugerišu da se radi o uigranoj tezgi i prisutni sumnjaju da ovo nije prvi put da grupa umetnika bliska državnoj kasici-prasici izvodi „prigodni program“.
Ali najavljena je Jadranka, gde je ona, lebdi neizgovoreno pitanje nad glavama prisutnih.
Nakon guslarske tačke, publici koja već gubi svaku nadu, šarmantni Tika najavljuje glavnu zvezdu.
Naša primadona i narodna poslanica, veli državni sekretar i otkriva predivnoj vranjskoj publici da je u nju bio zaljubljen kao mladi glumac.
Najzad! Uz širok osmeh, taetralni naklon i klavirsku pratnju Nade Matijević, Jadranka Jovanović izlazi na binu i peva „Što se bore misli moje“ i „Sve dok je tvog blagog oka“.
Ali srpski narod ima širinu, podseća prisutne narodna poslanica i najavljuje nešto iz „francuskog repertoara“. Sledi arija iz opere „Karmen“, publika plješće, primadona se klanja i – napušta scenu.
„Lele, pa još ni ne zagrejasmo stolice“, zavapi gospođa u publici.
Za utehu sugrađanima Bore i Ave Justina, na scenu se vraća državni sekretar Tika i najavljuje sledeću tačku.
„Direktno iz Zaječara, u Vranje za vas stiže Nikola Pašić“, veli šarmantni voditelj, a Baja Pašić u liku Lepomira Ivkovića kreće u narednu deklamaciju.
Pašić sa Pinka se klanja, publika aplaudira nadajući se potajno da će bar još jednom videti zvezdu zbog koje su potegli u pozorište.
Avaj, na bini su još jednom Katarina i „Beli anđeli“ u crnim košuljama.
„To je u stvari sekstet“, objašnjava Tika Arsić, „ali Katarinin muž je morao da ostane kući jer mu je dete dobilo temperaturu“.
Brojčano stanje „Belih anđela“ popunjava Ljubomir Davidović iz ansambla „Renesans“. Katarina i „Beli anđeli“ pevaju anđeoski lepo, Ljuba je majstor na nekoliko duvačkih instrumenata, ali ovo je trebalo da bude koncert Jadranke Jovanović.
Hoće li se ona bar još jednom pojaviti na sopstvenom koncertu, pita se publika.
Hoće, da sa svim učesnicima izvede još jednu kompoziciju. Peva Jadranka, peva Lepomir, pripevava mladi guslar Strahinja, pridružuje se Tika Arsić.
„Znaš li odakle si sine“ odjekuje stih poznate pesme otpevan složnim glasovima učesnika priredbe, da bi u refrenu finalne tačke programa otpevali objašnjenje za ono što se večeras odigralo: „Aaaaa, ovo je Srbija“.
Rast & co.
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.