Teško je pisati omaž ljudima mnogo bogatije biografije, stečene ili kupljene, ali ja pišem o jednom malom, finom čoveku, koji je antipod svemu što naše korumpirano i kretenoidno društvo smatra uspešnim. Doskora apatrid, bez ličnih dokumenata, bez zaposlenja i bilo kojih prihoda, čak i bez biračkog prava, preselio se u carstvo nebesko. Bio je dovoljno blizu i daleko od svih sa kojima se družio, zatvoren u sebe i sukobljen sa nikada izgovorenom, tamnom stranom ličnosti. Otišao je tiho, kao što je i živeo. Sigurno je da je životna vaga, koju svako od nas nosi i uvek klima izmedju dobra i zla, klimnula na dobru stanu i spasila našeg prijatelja bede, zla i svega onog, manje ljudskog, što ga je čekalo da je kojim čudom preživeo. Ispratili su ga grupa prijatelja i sestra. Bez pompe, sa verom da ide na bolje mesto od onog gde je bitisao. Tuga. Nije bilo sveštenika, jer je, po svemu sudeći, za života, bio najbliže Bogu bez liturgije.
Pročitao sam lament jednog francuskog filozofa o rodjenju, prvom uzdahu deteta, prvom plaču koji slavi život, dok se drugi vesele radosti života. Sada pada poneka suza, jer je veseo samo onaj ko ide na mesto gde nema zla. Sve ostalo je tuga.
Otišao je Džaja.
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.