Od Privrednog suda u Subotici zatražio sam određene ugovore, kako bi mogao da napišem tekst o korupciji i sukobu privatnog i javnog interesa. Ispoštovao sam suštinu i formu, zahtev sam zasnovao na pravu koje mi daje Zakon o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja. Nakon deset dana, obavešten sam da sud poseduje traženu dokumentaciju koja se sastoji od 12 stranica, ali mi istu mogu dostaviti tek „nakon uplate troškova u iznosu od 340 dinara“.
Obavezali su me da uplatu izvršim na broj računa Privrednog suda u Subotici broj: 840-29708845-06 i da im o tome dostavim dokaz. Dopis je uredno potpisan od strane vršioca funkcije predsednika suda Ilone Stajić i overen je pečatom suda.
Sud je sud, sa tom institucijom nema šale. Po definiciji sudovi rešavaju sporove u pravu i zbog toga bi svaki sudski akt trebalo da bude putokaz za izgradnju pravne države. Doduše teorija je jedno, a praksa je nešto sasvim drugo.
Da ne studiram pravo, da nisam upoznat materijom javnih finansija, budžetskih prihoda i rashoda, kao i materijom pristupa informacijama od javnog značaja, verovatno ne bi identifikovao ništa čudno i nezakonito u postupanju Privrednog suda u Subotici.
Prvo, odžeparen sam od strane Privrednog sudu u Subotici. Drugo, odžeparena je država, odnosno državni budžet od strane tog istog suda.
Poštoji nešto što se zove „Uredba o visini naknade nužnih troškova za izdavanje kopije dokumenata“, koju je, 26. januara 2006. godine, donela Vlada Republike Srbije. Sastavni deo ove uredbe je i „troškovnik“ kojim se utvrđuje visina nužnih troškova za izdavanje kopije dokumenata na kojima se nalaze informacije od javnog značaja.
Troškovnik Vlade propisuje da trošak izrade jedne kopije A4 formata iznosi 3 dinara. Dakle, 12 stranica dokumenata Privrednog suda u Subotici trebalo bi da platim 36 dinara.
A ova institucija meni traži 340 dinara, što znači da trošak izrade jedne kopije A4 formata naplaćuje 28,33 dinara!? To je 9,44 puta više od obaveze koju je propisala Vlada Srbije!!!
Troškovnik Vlade propisuje da organ vlasti „može odlučiti da tražioca informacije oslobodi plaćanja nužnih troškova, ako visina nužnih troškova ne prelazi iznos od 50 dinara“.
Dakle, moja zakonita obaveza prema Privrednom sudu u Subotici iznosi 36 dinara. Vlada Srbije ostavlja organu na slobodnu ocenu da li taj iznos želi ili ne želi da mi naplati, a sud mi traži 340 dinara?!
Da problem bude još gori sud mi dostavlja broj sopstvenog račun za uplatu takse, umesto računa budžeta Republike Srbije broj: 840-742221843-57.
Spomenuta uredba Vlade Srbija propisuje da su sredstva ostvarena od naknade nužnih troškova za izdavanje kopija dokumenata na kojima se nalaze informacije od javnog značaja prihod budžeta Republike (član 3).
Dakle, Privredni sud u Subotici ne zavlači ruku u džep samo meni time što mi skoro 10 puta više naplaćuje nešto što može da mi izda besplatno. Taj sud zavlači ruku u kasu države, tako što uskraćuje budžetske prihode.
Kada bi ovaj slučaj prijavio internoj reviziji Ministarstva pravde, kao epilog bi usledila kontrola suda i preporuka „nemojte to više da radite“.
Niko ne bio bio pozvan na odgovornost. Niko ne bi bio smenjem. Možda bi me čak optužili da sam „sitničar“, jer podnosim prijave zbog razlike od 304 dinara (340-36 din.), za koliko sam odžeparen.
Nije problem u razlici od 304 dinara.
Problem je u tome što nam ruku u džep stavljaju oni kojima su poverena ovlašćenja zaštite ustanvost i zakonitosti. Problem je što se u Srbiji ne zna ko pije, a ko plaća. Problem je što svako na svoju ruku tumači propise, fakturiše fiktivne obaveze, a na kraju ceh plaćaju obespravljeni građani.
Problem svih problema je u tome što običan čovek nije u stanju da se izvuče iz kandži birokratije koja je čvrsto učaurena i opredeljena da mu otme zadnji dinar iz novčanika, da ga ponizi, i da u njemu ubije poslednji tračak nade da se protiv sistema može boriti.
Zato gospodine, „tražioče informacije“ – plati. pa klati.
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.