Ne tako davno slušao sam političare koji su medije smatrali za poslušnike, odnosno naše i njihove, dok je danas ipak došlo do promena u smeru da su svi koji nisu njihovi postali gotovo neprijatelji. Često sam imao priliku da mi kojekakvi političari objašnjavaju da novinari nemaju šta da misle i ne daj bože da na nešto daju komentar. Bože moj, pa mi treba da budemo tehnička lica kojima je uređena lobotomija i da prenosimo njihove bljuvotine i laži bez ikakve misli ili komentara. To je kao da Vam neko kaže da niste živo biće, već neka lutka. Koliko znam komentatori su u slobodnom svetu kao generali u vojsci, ali u Srbiji su nepotrebni.
Tu je vidljivo koliko se naše „elite“ boje mislećih ljudi. Lakše im je da se međusobno domunđavaju. Mislim da im je po njih ideja savršena i da je to u velikoj meri i uspelo pošto većina novinara, mojih kolega, predstavlja stvari tako da je ovaj posao raditi postala gotovo neviđena sramota i bruka i da profesija nikada nije bila potcenjenija i manje važna. Zašto je to tako i lako je i nije lako odgovoriti, ali činjenice govore da novinarske udvorice množenjem prerastaju sve normalno i da ih političari neguju sa velikim zadovoljstvom.
Svako ko je mislio da će pošteno i kritički moći da radi svoj posao ostao je u zabludi.
Sećam se jedne veoma bitne priče koju mi je ispričao političar koji spada u krug onih koje su devedesetih jurili da ubiju nekoliko puta i to mi nekako odslikava i mnogo toga danas.
Prilikom posete Valjevu Tito je tražio da vidi druga Lazu koji ga je izveo iz Beograda sa lažnom četničkom propusnicom te davne 1941 godine, ali od Laze ni traga. Čovek posle toga nije bio ni četnik, ni partizan i jedva su ga pronašli kako peca ribu.
Obukoše ga u odelo i dovedoše do Tita i posadiše ga pored njega. Na odlasku Tito mu dade vizitku i reče ako bilo šta treba javi se i kaži.
Nekoliko dana kasnije Laza prolazeći svojom ulicom primeti neke nove bandere i upita šta je to?
Rekoše mu pa bandere za tvoj telefon. Pa kako za moj? Pa Tito ti je rekao da mu se javiš i dao ti vizitku, a ti nemaštelefon. Moramo odmah da ti ga uvedemo.
To dovoljno govori o nama ne tako davnih dana, ali isto tako i o nama danas, gde se kojekakvi partijski spletkaroši
I poluobrazovani ,likovi šepure u nekim odelcima i glume partijske elite koje nemaju vizije čak ni kao oni koji su nesrećnom Lazi uvodilil telefon.
Danas bi Laza iz priče prošao verovatno mnogo gore. Današnje male ulizice iz partijskih kuloara bi gledale da ga eliminišu iz života i da ga ignorišu upravo zbog toga što je pomogao nekom njihovom lideru kada je bilo teško.
Ipak smo u karakterološko-političkom smislu nazadovali i spali na nivo beznačajne frazeologije i nerazumljive demagogije onih koji ne razumeju pola termina koje izgovore. Vreme je da prestanemo da slušamo floskule malih aparatčika, već da tražimo rezultate. Zbog toga je svaka ideja koja nije isključivo partijska dobra i ona koja podržava put Srbije ka Evropi i ona koja traži pristojno društvo.
Kada je nestao Ivan Stambolić potpisao sam dve peticije koje su bile upućene tadašnjem državnom vrhu koji je bez sumnje terorisao sve što drugačije misli i svi smo bili izdajnici. To je njima bio i spisak za odstrel i srećom to se nije desilo.
To tada nije potpisao gotovo niko od onih koji danas vrše vlast, kao ni sve ostalo što se odnosilo na Miloševićev terorizam. Zbog toga mnogima i nedostaje svest o tome da prazne reči nisu dovoljne.
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.