Preda mnom grb grada. Novi. Jak. Simbol Nemanjića. Štit i loza. Loza sa dva grozda. Grožđe kao simbol grada i regiona. Simbol najplemenitijih obeležja jednog naroda. Kultura vina. A vinogradi devastirani. Zemlja gde su gajeni vinogradi prepuštena jednogodišnjim poljoprivrednim kulturama. A gde je tu Mona Liza, hoću reći kultura?
Zapalismo je. Zašto? Pa,kome treba kultura? Bolje da se ogreju malo promrzli dlanovi, pa makar to bila i MonaLiza, pored hiljada kubnih metara drveta za ogrev.
Na samom jugu Srbije sudaraju se kontinentalna i mediteranska klima. Oni koji imaju imalo saznanja o lozi znaju da je to idelan spoj koji treba jedna mikroklima za uzgoj grožđa.
Sortiment koji ovde može da uspeva je nebrojen, od najrazličitijih crnih sorti grožđa preko najfinijih belih, gotovo sve. Naročito one autohtone koje karakterišu specifičnosti našeg kraja, ali isto tako šardonei, kabernei i sovinjoni daju fenomenalne rezultate.
Danas , mi želimo da se dičimo nečim što bi trebalo da bude, a čega trenutno zapravo nema. Zašto ga nema? Zašto su nestali vinogradi iz Vranja? I kada će da se vrate? I jedno pipavo pitanje, ko treba da ih vrati?
Od skoro je reon vinski oživeo pojavom novih, mladih vinarija: Stari dani, Zdravkovići, Aleksić vinarija. Neke od njih rade još uvek, a neke, nažalost, ne. Moja iskustva sa njima su vrlo ohrabrujuća, ali se promocija regiona svodi na tek individualne pokušaje. Recimo, Aleksićke prerade do 500 tona grožđa godišnje. Mahom iz kooperacije. Zašto ne iz sopstvenih vinograda? Vinarija koja kroz svoja vina promoviše grad i južnomoravski region nema svoje vinograde. Želje ima da ih ima, ali vinograda ipak još uvek nema.
Nemalo puta sam pisala o tome koliko je autentičnost jednog regiona važna. Bilo da je reč o hrani, folkloru ili vinu. A lični identitet možemo da imamo samo ako na njemu radimo i ako ga negujemo i čuvamo, a da bismo ga sačuvali moramo prvo da ga identifikujemo. I sve se uvek svodi na to da čuvamo originalno, svoje, autentično. Možda to nije najbolje na svetu. Pa šta? Ali je naše. Na nama je da damo sve od sebe.
Novo vreme, novi grb grada i mlade vinarije ulivaju nadu da je došlo vreme renesanse za vinovu lozu u ovim krajevima. Da li će se ikada realizovati ostaje samo da vidimo. Nažalost ostaje nam samo da čekamo, pa ako dočekamo.
A svaki sledeći put kad pomislite da krčite vinograde zamislite da na trgu zapalimo Mona Lizu, gde je razlika?
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.