Budim se u Novom Sadu, spreman za polazak za Budimpeštu. Tamo je trebalo da se održi glavni intervju za posao na prekookeanskom brodu „Princess Cruises“ za koji smo se prijavili Dare, Srki, Damir i ja pre sto godina! Imali smo organizovan prevoz autobusom. Tokom celog puta ljudi su se preslišavali kao pred ispit, dok smo nas četvorica umirali od smeha jer je Srki nepresušan izvor fazona na koje ne možete biti ravnodušni.
Odavno sam shvatio da imam problem sa zaboravljanjem stvari, ali nikad se nisam potrudio da to malo korigujem. Tako sam se zadesio u zgradi za intervju bez zglavnog kaiša, izgužvane kravate (poslednji put sam je nosio pre tri i po godine) i neobrijan, naravno. Dok su svi ostali ljudi bili spremni da intervju počne, ja sam jurio ljude za penu za brijanje i neki losion. Na brzinu se vojnički isekao, steg’o neki skrnavi kaiš, pozajmio kravatu od nekog dobrog Samarićanina i recimo da sam bio spreman da intervju počne… Počeo je pet sati kasnije.
Intervju je dobro prošao. Sva četvorica smo dobili posao i ja sam mogao da skinem ono odelo i presvučem se, nabijem šešir na glavu, bacim torbu na ledđa i da se konačno nađem sa Duletom koji me čeka kod neke fontane, cirkajući pivo sa Katy, našim prvim „CS domaćinom“. Isprobali smo različite vrste piva, uključujući i one sa ukusom limuna i narandže. Duletov cilj je bio da proba što više vrsta piva na ovom putu. Dobro mu je krenulo. Kata Partay je devojka koja nas je prva ugostila. Iako ima 18 godina ima dosta iskustva sa „couchsurfingom“. Za ljude koji nikad nisu čuli za CS, u najkraćim crtama to je sajt napravljen za ljude koji vole da putuju, upoznaju ljude iz celog sveta, a da pritom ne plaćaju smeštaj. Mnogi su skeptični i teško im je da poveruju zašto bi neko pružio besplatan smeštaj nepoznatom čoveku, ali to samo pokazuje u kakvim konzervama od života mi trošimo dane. Pre polaska, visio sam na ovom sajtu po nekoliko sati šaljući na stotine zahteva za smeštaj. Ciljna grupa su bile devojke i nemojte me pogrešno shvatiti. Kažem devojke, jer sam uzeo sve faktore u obzir. Jedan od glavnih je i to što su devojke ipak bolji domaćini. Znao sam da će nas bolje ugostiti od nekog lika i znao sam da sam bio u pravu!
Katy živi u ogromnoj kući koja je više ličila na stari zamak, a dvorište na manju šumu. Pošto je Dule prvi uleteo u sobu, zauzeo je krevet, dok sam ja spavao na podu u vreći za spavanje. Pored mene u jednoj vreći su se zgurali Ketini drug i drugarica koji su se smuvali to veče. Nije to baš bio najlepši par na svetu, moram priznati. Dule je imao mnogo iskreniji komentar na njih, ali ne bih da budem prost. Dočekani smo sa najboljim doručkom ikada: par vrsti hleba, razni namazi, neotpakovane salame i kobasice, čokolade, sok… Mi smo se samo glupo pogledali i bojažljivo namazali dva parčeta hleba i popili sok. Iako smo imali blagu prazninu u stomaku, pravili smo se da smo se najeli… Znate, nismo hteli da budem alavi i da joj pojedemo pola stola. Hteli smo da predstavljamo Srbiju u najboljem svetlu! Rastali smo se od Katy i krenuli da razgledamo Budimpeštu, fotografišemo, snimamo…
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.