Otkako je formirana, a podsetimo formirana je u jeku rata u BiH i to od strane ratnih zločinaca, Republika Srpska, sa naglaskom na Banjaluci građena je, a i nastavljena je njena dalja konstrukcija više u pravcu dekonstrukcije pre svega „onih drugih“ a zatim i samih sebe. Pa, ne zove je džaba Petar Luković Republikom Šumskom.
Međutim, ni u Orvelovoj „1984“ nije bilo sasvim moguće očistiti i u tom smislu disciplinovati društvo, pa što bi to bio slučaj i sa „manjim ali boljim entitetom“ kako tepaju RS, u zavisnosti iz čije perspektive se gleda.
Postoje određeni, možemo slobodno reći subverzivni elementi, ako kao akt subverzije danas shvatamo sve ono za šta se režimi u RS nisu zalagali – istina, sloboda, borba protiv mržnje, širenje svojih vidika izvan zidina Gospodske Ulice, što mu dođe ekvivalent Knez Mihajlovoj, ili uporedljivije Zmaj Jovinoj u Novom Sadu…
Na žalost, RS režimi se po tome gotovo ni malo ne razlikuju od režima u Federaciji, ali ni od režima u drugim nazovidržavama nastalim na tlu SFRJ, ali oni ovom prilikom predmet neposrednog sagledavanja.
Vratimo se onim „subverzivnim“ elementima. Rezultat njihovog delovanja su dva, za RS nepojmljiva, za Banjaluku i atipična događaja. Jedan od njih je filmski festival zvan „Kratkofil“, a drugi je „Demo fest“.
„Kratkofil“ je od samog početka, a ove godine (9. do 13. avgusta) održaće se peti po redu, imao silnih uspona i padova, sve to u zavisnosti od novca i podrške koju je dobijao od grada. Da nije grupe entuzijasta, zaljubljenika u film verovatno bi već nakon prvog održanog festivala bio prošlost. Srećom pa to nije tako bilo. Nastavili su da žive nekako na marginama, ali jedino tako je izgleda bilo i moguće opstati.
Imala je Banjaluka jedan megalomanski projekat, takođe vezan za film, vođen željom da se parira Sarajevu. Treba li reći da su krive pobude dovele do toga da je u samom startu bio osuđen na propast i da se nikad više nije održao? Potrošili se silni novci budzašto, novci koji su da je bilo volje mogli da se usmere u drugom pravcu.
Malo je mesta gde demo bendovi imaju šansu da pokažu svoje umeće. Mediji su odavno rock’n’rollu okrenuli leđa, pa se uglavnom sve svodilo na lomljenje trzalica i palica za bubnjeve po memljivim podrumima, a tek poneki bi dobili priliku da se pokažu kao predgrupa ocvalim zvezdama iz grada ili prestonice.
A, onda se pre četiri godine pojavilo svetlo, i to u najcrnjem mraku, u srcu tame.
Te 2008. godine na banjalučkoj tvrđavi, Kastelu održan je prvi „Demo fest“, i to sve besplatno. Srednje ime festivala tada je nosilo ime lokalnog proizvođača piva. Ništa logičnije. Oko 20.000 ljudi je imalo prilike da čuje 36 bendova.
Sledeće tri godine se ponovilo, ali mnogo važnije od samih brojki je nekoliko drugih stvari.
Bendovi su prvi put dobili status zvezda, počev od smeštaja, pa do medijske promocije, održavane su promocije knjiga, radionice stripova, crtali se grafiti…Sama Banjaluka je u tih par dana disala na potpuno drugačiji način. Ili je to bio samo jedan njen, onaj nazdraviji deo.
Već prošle godine, pojavile su se prve smetnje. Na entitetskom, da na entitetskom, a ne na državnom konkursu za kulturu projekat oko „Demo festa“ nije dobio ni pinke, tadašnji sponzor, lokalnog tipa povlači se pred sam finiš priprema za festival, pa je festival održan na mišiće, ali je ipak održan.
A zaškripalo je i ove godine pa se prvi put naplaćivao ulaz na festival. „Cijena? Prava sitnica.“. Za 10 kaemova, odnosno 500 dinara osim što su se mogli gledati takmičarski bendovi tu su bili i Kelis, Tricky, Skindread, i naravno tri prvoplasirana benda sa prošlog festivala – Prežderani iz Daruvara, Kuriri iz Pirota i Threesome iz Beograda.
Dakle, zabava baš za sve pare.
I umesto da RS prepozna festival kao šansu da pokaže svoje novo, lepše lice, ono lice koje će biti prepoznato i u drugom entitetu, a samim tim i u čitavoj bivšoj Jugi, dešava se suprotno. Nezvanično, ovogodišnji „Demo fest“ u Banjaluci bio je poslednji. Moguće je da će od naredne godine biti nečeg sličnog ali u Sarajevu. Koliko god to nekom prijalo, zbog simbolike Sarajeva i one postratne, ali i predratne, Banjaluka je ipak bila pun pogodak.
Zašto?
Pa, zbog svega gorenavedenog, zbog Karadžića, Mladića, zbog Mileta Dodika, zbog Republike Šumske…Stigmatizacija ovog „manjeg ali boljeg“ entiteta znači i stigmatizaciju svih njegovih stanovnika, a dobro znamo kuda to može da vodi.
Sada su ipak na potezu oni koji ne žele biti stigmatizovani, oni određeni „šumskim“ prefiksom. Njih nema mnogo, bar ne u odnosu na onu ćutljivu gomilu, ali moraju pustiti glas. Samo on ne sme nikako da bude vrisak.
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.