Manipulacija medijima je na zastrašujućem nivou. Mi živimo u doba medijske dominacije, stalno opterećeni informacijama koje nisu relevantne, a neopisivo su štetne. Nije samo pitanje šta se predstavlja u medijima nego na koji način
Politička manipulacija je sveprisutna. Postoji mali broj slobodnih medija kroz koje je moguće naslutiti do kog nivoa je destrukcija prisutna, međutim i na njih se vrši pritisak kroz ustaljeni šablon zastrašivanja. Tu postoji jedan fenomen nemogućnosti da se shvati da postoje ljudi koji ne prodaju svoje mišljenje. U tom slučaju kada ne može da se kupi mora finansijski da se iscrpi“, kaže Vasilija Antonijević, dramaturškinja i teoretičarka medija, Vranjanka koja postaje sve značajnije ime u svetu pozorišta, filma i medija.
Još kao gimnazijalka učestvovala je na konkursu za kratku priču uoči „Borine nedelje“ i osvojila prvo mesto za tekst „Rasprava o umetnosti“.
Pozorišna kritika je posebno pamti po njenom prvencu, muzičko-biografskoj drami o Milutinu Milankoviću. Ovaj dramski tekst Antonijevićeva je napisala kao studentkinja Fakulteta dramskih umetnosti.
Trenutno radi na velikom naučnom radu, i u pregovorima je sa nekoliko pozorišta u zemlji i inostranstvu jer završava dramski tekst čiju formu još uvek nije definisala. Celokupan kreativni proces je intrigantan ali i iritantan.
VRANjSKE: Još dok ste bili na studijama, reditelj Aleksandar Nikolić postavio je na scenu „Madlenijanuma“, vaš dramski tekst “Milanković”. Kako sa ove distance doživljavate svako izvođenje komada?
ANTONIJEVIĆ: Muzičko-biografska drama o Milankoviću je izuzetno važna, ne samo meni lično, kao moj prvi tekst koji je izveden, već se značaj drame ogleda i kroz afirmaciju publike budući da je predstava nakon pet sezona i dalje na sceni. Svakako to doživljavam kao pohvalu viziji koju smo Aleksandar Nikolić i ja imali, ali i zahvalnost Ani Zdravković koja se i dalje bori za život predstave.
Dok pišete dramski tekst razmišljate li o tome kako on treba da bude režiran kroz formu filma, predstave ili radio drame?
Umeće pisanja svakako znači da se u materijalu nalaze i određena uputstva koja bi trebalo pratiti, ona svakako nisu konačna i razvijaju se u daljem odnosu sa rediteljem, ali postoje. Nužno je imati oformljenu celinu u glavi, pogotovo kada je u pitanju scenario. Tu postoje razni procesi koji su specifični za tu formu. Ipak, postoje i različiti načini pisanja, oni koji nisu definitivni. I u tom rušenju forme postoji određena lepota.
FILM: “Neprihvatljiva težina prolaznosti” je jedna od filmskih kritika koju ste napisali. Na šta se stavlja akcenat kada se piše kritika?
Kritika je jedna od formi koje se gube u savremenom svetu. Postoji veliki broj problema, između ostalog u samoj percepciji sedme umetnosti, odnosno, u filmskoj industriji filmovi se posmatraju kao proizvod. Samim tim kritika tog proizvoda u konzumerističkom društvu nije poželjna. Ranije su autori filma ili predstave sa strepnjom iščekivali kritiku dok danas ne postoji ta vrsta poštovanja, ili naučnog autoriteta, i reči pozitivne ili negativne kritike se gube u masi onih koji smatraju da je njihovo mišljenje jednako kompetentno. Filmska kritika koju pišem pripada staroj školi kritike. U kritici, kao i generalno u raspravama, ključno je argumentovano objektivno promišljanje.
Objavili ste naučne radove iz oblasti filmologije i teorije medija. Kako komentarišete situaciju kada je reč o filmu?
Jedan od naučnih radova koji sam predstavila na naučnom skupu Estetičkog društva Srbije i koji je objavljen u tematskom zborniku „Problem forme“ zove se „Evolucija ili smrt filma – prilagođavanje savremenog filma tehnološkim i medijskim promenama“. U njemu stoji pretpostavka o budućem razvoju filma koji se sve više udaljava od sebe pod uticajem različitih faktora. Film se prilagođava stvarnosti, a stvarnost je užasno nefilmična, tako da se opstanak filma kakvog znamo dovodi u pitanje.
Važi li to i za srpski moderni film?
Ovo je mahom teorija koja se odnosi na svetsku kinematografiju, budući da je sam način konzumiranja sadržaja promenjen. Relevantna je međutim, i za savremeni srpski film. Da li će film evoluirati ili prestati da postoji, da li je kraj filma isključivo pesimistična pretpostavka ili je stvaranje novog oblika dosledno razvoju umetnosti i kada bi evidentna promena zahvatila srpsku kinematografiju, znali bismo šta možemo očekivati.
Kao teoretičar medija, učestvovali ste na velikom broju međunarodnih konferencija. Govori li se na takvim skupovima o situaciji u Srbiji?
U okviru tematskog pripadanja konferenciji svakako postoje paneli ili samostalni radovi koji se bave srpskom kulturom. Društveni kontekst je neizbežan u tom slučaju. Srpska kinematografija koja je određena specifičnim nacionalnim obeležjima ne daje perspektivu žanrovskoj raznolikosti. Imam utisak da je to insistiranje na regresiji zapravo u osnovi težnja ka profitu. Ukoliko se prave filmovi u post-jugoslovenskoj klimi, povećava se broj onih koji bi bili zainteresovani da pogledaju konkretno taj film.
Šta je potrebno menjati u srpskom filmu?
U teoriji je neophodno posmatranje filma kao ono što bi trebalo da bude – umetnost. Sa druge strane ipak se javlja problem jednolikog načina tumačenja istorije srpskog filma. Srpskom filmu su u istom trenutku potrebne revizije i sistematizacija, ali i analize filmova koje nisu zasnovane na društveno-istorijskom kontekstu. Svakako to prvenstveno znači da mora da postoje filmovi koji će zahtevati dublju analizu jer savremeni srpski film ima potencijal da to ostvari.
Možemo li se kada je reč o umetnosti porediti sa drugim, nama sličnim zemljama?
Kultura je generalno u velikoj krizi. Ne smatram da je potrebna komparacija da bi uvideli koliko je loše stanje, to sami možemo da zaključimo. Kada se govori o srpskoj umetnosti, ona se svrstava kao umetnost Balkana ili Istočne Evrope što samo po sebi nosi neku negativnu konotaciju, tako da u tome nismo usamljeni. Postoji tendencija u svetu da se pod pritiskom kapitalizma uništava bilo kakva naznaka humanizma. To znači da ono što je važno za čovekovo duhovno uzdizanje nije profitabilno. Katarza u pozorištu, istorija umetnosti, identifikacija kroz književnost, obrazovanje, bilo kakva vrsta umnog delanja nije poželjna u današnjem društvu. To je proces stvaranja bledih kopija ljudi koji će samo preživljavati, a ne živeti. Iako postoje države koje stvaraju bitna dela i u ovom trenutku, ne postoji model, ili „kulturni obrazac“ kako se u javnosti predstavlja, koji bi bio uspešan i primenljiv. Kultura koja je namenjena ljudima opstaje uprkos čoveku.
MEDIJI: Kakav utisak imate, do koje mere su mediji, misli se i na pozorište, film, televiziju, radio i novine ispolitizovani?
Medijski prostor je zatrovan. Reč dobijaju oni koji ne bi trebalo da se čuju. Manipulacija medijima je na zastrašujućem nivou. Mi živimo u doba medijske dominacije, stalno opterećeni informacijama koje nisu relevantne, a neopisivo su štetne. Nije samo pitanje šta se predstavlja u medijima nego na koji način. Od naručenih tekstova pored slika nemačkih glumaca koji propagiraju mržnju prema ženama, ili još gore lično potpisanih tekstova pseudo psihoterapeuta sa istom tematikom, krvavih slika zločina na naslovnim stranama, javnih osuda i medijskih hajki, pretnji ratom.
Na koji način se taj proces može zaustaviti?
Ono na čemu se danas insistira jeste kontrola strahom. Politička manipulacija je sveprisutna. Postoji mali broj slobodnih medija kroz koje je moguće naslutiti do kog nivoa je destrukcija prisutna, međutim i na njih se vrši pritisak kroz ustaljeni šablon zastrašivanja. Tu postoji jedan fenomen nemogućnosti da se shvati da postoje ljudi koji ne prodaju svoje mišljenje. U tom slučaju kada ne može da se kupi mora finansijski da se iscrpi.
Šta teoretičari medija u takvoj situaciji treba da preduzmu?
Minimum što svako može da uradi jeste da bude svestan. U trenutku medijske dominacije neophodno je kritički posmatrati medijske poruke. Teoretičar medija može da direktno i indirektno utiče na osvešćavanje, ali je neophodno da se stručna javnost bavi pitanjem slobode medija jer revizija svakako sledi.
Imaju li slobodni i nezavisni mediji u Srbiju perspektivu, ma kakvu?
Veliki problem jeste degradiranje i to ne samo profesije. Postojanje perspektive medija je i pitanje opstanka, odnosno pitanje kolike će biti posledice trenutnog delanja. Te negativne posledice su sveprisutne u samim ljudima. Ostvariti slobodu medija znači ostvarivanje i drugih sloboda. Ne postoji jedno bez drugog.
VRANjSKO POZORIŠTE: Sa kog aspekta bi mogli da govorimo o vranjskom teatru ako znamo da se ne nazire kraj izgradnje pozorišta koje je pre pet godina izgorelo?
Ta činjenica je poražavajuća. Ukoliko čak i prihvatimo da je prvenstvena situacija bila neizbežna, ne može se ignorisati vremenski period koliko je potrebno da se ta zgrada obnovi. Kontekst umetnika koji je egzistencijalno ugrožen se menja budući da je umetniku u pozorištu u Vranju doslovno ugrožen život zbog toksičnog materijala zgrade. Jedno od najstarijih pozorišta u Srbiji, kulturni simbol grada nema svoj prostor sto dvadeset godina kasnije. Nažalost, to nije usamljeni slučaj. Narodni muzej u Beogradu uveliko ne radi godinama unazad dok se druge institucije kulture gase. Regresija koju kolektivno doživljavamo uništava mogućnost da ostanemo ljudi. Iz tog razloga ne treba prihvatati da od grada koji je nekada imao bioskop i pozorište, vek kasnije nemamo ni jedno ni drugo.
Postoji li mogućnost da se vaš dramski tekst igra na sceni vranjskog teatra?
Jedno od pozorišta sa kojima razgovaram jeste i pozorište Bora Stanković odakle su me kontaktirali ljudi koji tamo rade. Nadam se da postoji mogućnost. Lično bih volela da se postavi moja drama u pozorištu u mom gradu.
Slavica Cvetković
PROFIL
Vasilija Antonijević je rođena u Vranju. Osnovnu i školu i Gimnaziju završila je u rodnom gradu. Diplomirala je na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu na katedri za dramaturgiju. Dobitnik je nagrade „Slobodan Selenić“ za najbolju dramu „Priče kojima plaše dečake“. Kao dramski pisac radila je u pozorištu. Autor je muzičko biografske drame „Milanković“ u Operi i pozorištu „Madlenianum“, adaptacije drame Sema Šeparda koja je izvedena u Beogradskom dramskom pozorištu pod naslovom „Nevidljiva deca“ i radio drame „Utišaj se“ na Radio Beogradu. Pisac je filmskih kritika i teoretičar medija. Učestvuje na raznim međunarodnim konferencijama i autor je objavljenih naučnih radova iz oblasti filmologije i teorije medija, Estetika treša, Evolucija i smrt filma.
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.