Inače, peglač Sunčica Veličković je usmenim nalogom iz peglaonice („resor“ Doma zdravlja, za šta ima rešenje) prebačena na Interno odeljenje („resor“ Bolnice, kao čistačica, za šta nema rešenje), pa onda u avliju („resor“ nepoznat), da zaliva cveće, a niko te ne pita za rešenje
Najteže mi je što sam do sada bila jedna optimistična, vedra i vredna žena, a sada sam slomljena, bez ikakvog razloga i povoda, bez ikakve moje krivice“, kaže Sunčica Veličković, zaposlena na radnom mestu peglač u Zdravstvenom centru Vranje, koja je trenutno na bolovanju, zbog jakog stresa koji je doživela na poslu, a tamo, začudo, uopšte ne znaju o čemu se radi.
Nije lako pričati sa ovom pristojnom ženom koja bira reči jer svako malo zaplače, kad se opomene onoga što joj se desilo, i što još uvek doživljava.
NE TEMELj, NEGO ŽENA: Sunčica Veličković radi u ZC Vranje od 1989. godine, i za tih 28 godina nije imala ni jedan problem ni sa kolegama, ni sa rukovodstvom, koje se menjalo kao na traci, zavisno od političke fluktuacije. Živi sa suprugom Vlastimirom i dva sina, svi rade, i te njihove mesečne plate su im jedini izvor prihoda; dakle, nemaju lokale, njive, voćnjake, bilo šta od čega bi mogla da se nadoknadi mesečna plata, koju Sunčica evo skoro 30 godina pošteno zarađuje u ZC, a koja joj sada „visi“.
Pa šta se to, dođavola, tako strašno desilo, da ova žena i njena porodica žive pod stresom, da je ona na bolovanju, kuća trpi, jer kako stara poslovica kaže – kuću ne drži temelj, nego žena. Priča koja sledi, spada u domen nepojmljivog.
„Tog dana, u utorak 11. jula“, priča Sunčica, „odnela sam radnu uniformu direktora ZC na peglanje, kao i radne uniforme ostalih zaposlenih u ZC. U povratku sam naišla na izvesnu Ljiljanu, šefa spremača, koja mi je tada dala zaduženje da zalijem cveće u krugu Psihijatrijskog odeljenja, na šta sam odgovorila da pošto sam sama u peglaonici, imam puno posla. Mantili doktora i sestara moraju da budu opeglani i uredni, to je, zaboga, bolnica, a cveće može da pričeka, pa nije ovo botanička bašta; zaliću ga kad završim ovo“.
Inače, Sunčica je usmenim nalogom iz peglaonice („resor“ Doma zdravlja, za šta ima i rešenje) prebačena na Interno odeljenje („resor“ Bolnice, za šta nema rešenje), pa onda u avliju („resor“ nepoznat), da zaliva cveće, za šta nema rešenje.
“Samo nakon nekoliko minuta, u peglaonicu upadaju pomenuta Ljiljana i njena imenjakinja, Ljiljana Antić, direktorka Doma zdravlja. Direktorka me pitala zašto sam odbila da zalijem cveće, a ja sam probala da joj objasnim da ima još mnogo mantila koje treba ispeglati, u šta se i sama uverila. Rekla mi je da isključim peglu i da odmah zalijem cveće, što sam i učinila. U nastavku radnog vremena, naizmenično sam peglala i zalivala cveće“.
Tu se sada javlja epizodni, ali vrlo karakterni lik, „kolega Tomislav“, zadužen za održavanje zelenih površina, koji počinje sa zalivanjem, dok Sunčica pegla mantile i raznosi ih po službama.
„U povratku sam“, kaže Sunčica, „preuzela zalivanje. Međutim, kolega Toma mi je rekao da se to tako ne radi i preuzeo zalivanje. U toku dana, još četiri puta sam izlazila i zalivala“.
Tada je, po rečima Sunčice, došlo do konflikta sa Tomom, koji nije birao reči, a nije za čitalaštvo.
„Ja sam se“, nastavlja Sunčica, „veoma uznemirila, i potražila lekarsku pomoć. Dali su mi bromazepam, šećer i vodu, i poslali me u Medicinu rada, jer je meni bivalo sve gore. Osetila sam trnjenje u predelu usana i lica, sa leve strane, dali su mi bensedin i laseks jer mi je pritisak bio visok, a otkucaji srca 130 u minuti, što je duplo više od normalnog. Primila sam injekcije, oko mene se okupilo petoro doktora, jer mi je bivalo sve gore. Oni najbolje mogu da posvedoče u kakvom sam stanju tada bila. Odvezli su me kolicima na Odeljenje neurologije, gde su konstatovali da je to posledica stresa na poslu“.
OČEKUJEM OD VAS: Kada je primila terapiju, i osećala se malo bolje, Sunčica je sutradan otišla kod direktora ZC, dr Dragana Veličkovića, i predočila mu šta se juče dešavalo.
„Direktor me primio“, nastavlja Sunčica, „ali na žalost nije imao ni trunke razumevanja za mene i moje pogoršano zdravstveno stanje, čak me napao rečima da sam ‘simulant’ koji nije imao nikakve povrede. Ali, nije se zadržao na tome – štaviše, rekao je da će sutra zatvoriti peglaonicu, da smo tamo svi ‘živi neradnici’, i da će mi dati otkaz. I, ja sam nakon toga iznova doživela stres, i završila u Službi hitne pomoći, gde sam primila kiseonik jer sam usled stresa doživela gušenje. Imam i tri svedoka, koji su bili prisutni kada mi je direktor to rekao. O ovom slučaju, obavestila sam i policiju“.
Međutim, odgovora niotkuda.
Sunčica se dopisom obratila direktoru: „Posle svega, očekujem od Vas da ćete imati pravu sliku događaja, da ćete promeniti svoje mišljenje i stav i da ćete stati u odbranu svog nezaštićenog i nepravedno osuđenog radnika“.
Sunčica Veličković za 28 godina radnog staža u ZC Vranje nije nijednom disciplinski ili bilo kako drugo kažnjavana, dva puta je bila na bolovanju, jednom zbog operacije vena 1994, drugi put zbog operacije kičme, 1996. Nije bila ni u jednoj političkoj stranci, niti je, kako kaže, to interesuje, radi svoj posao i gleda kuću. Pa gde su uzroci ovakvog njenog postradanija?
„Ne znam“, kaže njen kolega koji je želeo da ostane anoniman, „znaću kad dobije otkaz, a na njeno mesto bude primljen neko drugi, zna se iz koje stranke“.
Goran M. Antić
PORODICA
Suprug Sunčice Veličković, Vlastimir, radi kao rukovaoc parnim kotlovima u „Gornjoj“ kasarni.
„Zbog Sunčice sam“, kaže Vlastimir, „morao da uzmem slobodne dane, ovo sve vrlo dramatično doživljava, moram da budem uz nju, da brinem o njoj. Pa taj direktor je valjda trebalo da je sasluša, a ne da je kažnjava na osnovu lažnih dojava, pa da je pritom još i vređa. Sunčica je zmaj-žena, ali od tada nije sposobna za ženske kućne poslove, od ranog jutra je pod jakim sedativima“.
„Uznemirili su celu porodicu“, nastavlja Vlastimir, „sinovi su bili veoma ogorčeni, ali onda su počeli da smiruju i Sunčicu i mene – kažu – biće sve u redu, posao kao posao, svuda ima problema, ali ti nam se sačuvaj, šta bismo mi bez tebe“?
NISAM SKRETNIČAR
„Ja nisam skretničar, ja sam direktor ZC. Pa, danas sam se video sa 200 ljudi, rešavamo strateške probleme zaostale od prethodnog rukovodstva, a vi me pitate za jednu osobu, koje se ja uopšte ne sećam, niti znam da je bila kod mene, niti sam od nje dobio bilo šta napismeno“, rekao nam je u telefonskom razgovoru direktor ZC Vranje dr Dragan Veličković povodom slučaja Sunčice Veličković
„Zašto“, retorički pita Veličković, „ne pišete o problemima u ZC, nego evo mesecima nas samo kritikujete. Dajte da to rešavamo, strateška pitanja, a ne pojedinačne incidente, ko je koga uvredio, ko je koga opsovao, zar ja da se kao direktor ZC brinem o svim zaposlenima i svim pacijentima? Ne, zaista ne znam, da se ta osoba meni obratila bilo lično, bilo pismeno“.
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.