,
Na analizi stvaralačkog opusa Ivana Velkova, mnogi univerzitetski profesori u Makedoniji i drugim zemljama u Regionu su odbranili magistarske i doktorske teze. Među njima je i Nebojša Vilić, istoričar umetnosti i redovni profesor Univerziteta “Sveti Ćirilo i Metodije” u Skoplju. On je i potpredsednik Udruženja likovnih umetnika u Makedoniji:
„Kao član grupe “Mugri”, Velkov se još od svojih prvih radova decidno opredelio da sprovodi principe apstraktne umetnosti . Na samom početku šezdesetih godina prošlog veka, njegove kompozicije, iako motivski još uvek vezane za referencijalnost ka prirodnom sa mnogo više u naslovima slika, nego u kompozicisko-oblikovnom smislu, su među prvim projavama apstraktnog pejzaža u makedonskoj umetnosti, kaže Vilić.
U slikama nastalim u tom periodu njegovog stvaranja, Velkov redukuje prisutnost formi do znakovnog nivoa, više aludirajući na izvesnoj referentnosti nego li na istisnkom usmeravanju:
„Tako, njegovi elementi iz ambijenta makedonskog folklora prevazilaze okvire lokalnog i konkretnog. Postaju univerazlistički oblikovne forme u kojima on govori o jednom specifičnom doživljaju ambijentalnosti“, pojašnjava Vilić.
On dodaje da u slikama Ivana Velkova iz 1980. godine, akcenti lokalnog postaju znakovi nepoznatih kosmičkih prostranstava u kojima autor i dalje zadržava izvesnu apstraktno oblikovnu postavku kompozicije.
Ćerka Ivana Velkova, Irena Velkova na prvi poziv u neverici jer se devet godina od smrti njenog oca, neko iz Vranja zvanično javlja da piše o njemu:
„Uleošali ste mi dan! Reći ću mami“, nije mogla da sakrije sreću, Irena Velkova.
Govori o ocu sa mnogo poštovanja i ljubavi.
„Moj otac potiče iz građanske, ne bogate, ali obrazovane porodice koja je ceo radni vek bila u učiteljskim vodama. On je takođe bio prosvetni radnik, a penzionisan je kao profesor slikarstva na Arhitektonskom fakultetu u Skoplju“, kaže Irena.
Školske 1928/29. godine deda Irene Velkove, Vasilije je bio učitelj u vranjanskoj osmoletki, a baba profesorka u Gimnaziji. Tada su tamo radili i drugi viđeniji Makedonci, a prijateljsvo između njih i njihove dece, koji su se mnogo kasnije upoznali u Skoplju trajalo je i traje i danas:
„Tata je završio osmoletku u Vranju, i decenijama je prepričavao kako je na putu od kuće do „žute“ škole, prolazio kroz park u kome je crtao na stazama za prolaznike, a ljudima je bilo žao da mu narušavaju „crteže“, pa su gazili travu“ , seća se reči svoga oca naša sagovornica.
Ivan Velkov je završio mušku Gimnaziju u Skoplju, nakon čega je upisao Likovnou akademiju u Ljubljani 1948 godine, gde je ostao do 1950. kada je prešao na studije na beogradskoj akademiji u klasi čuvene Zore Petrović:
„O Zori Petrović je govorio sa izuzetnim poštovanjem jer je ona bila njegova omiljena slikarka. U godini diplomiranja 1953. Studijski je boravio u Firenci i Veneciji čija je izložbena bienala pohađivao redovno.Te godine je i dobija nagradu Univerziteta u Beogradu za slikarstvo. Iste godine upisao je postdiplomske studije na istom Univerzitetu kada je i postao član Udruženja likovnih umetnika Makedonije“, ponosno o uspesima svog oca govori Velkova.
Objašnjava da je Velkov od tada učestvovao na svim grupnim izložbama. Godine 1955. magistrirao je u klasi profesorke Petrović:
„Pet godina kasnije, dakle 1960. dobio je stipendiju „Moša Pijade“ koja mu je omogućila boravak u Parizu. Interesantno je što je mnogo godina kasnije i sam bio član kvalifikacionog odbora i imao priliku da šalje mlade umetnike na to itekako korisno usavršavanje“, reči su Irene Velkove.
Velkova je izuzetno ponosna na svog oca, jer je kako kaže on bio skroman, ali veoma angažovan stvaralac:
„Kada su društveno oficijalne tendencije zahtevale neke pragmatične građansko-levičarske teme, on je imao pop art elemente u kubizmu. To je bilo krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina. Proces se odvijao do ultramodernih agrafija kao kod Džeksona Poloka, i tekao je do stvaranja klasičnog enformela sedamdesetih kome je ostao veran. Prolazio je kroz kolorističke faze, u korak sa društvenim i ličnim raspoloženjem“ naglašava Velkova.
Slike Ivana Velkova nalaze se u skoro svim galerijama i muzejima u Makedoniji. Najveću zbirku ipak ima Nacionalna Galerija:
„Posebno se radujem što mnoge porodice imaju privatne zbirke moga oca. Znate velika je stvar da neko poželi da postanete deo intime Ivana Velkova“, kaže Velkova.
Izložbe Ivana Velkova
Ivan Velkov je samostalno izlagao u gotovo svim većim gradovima nekadašnje Jugoslavije. Učestvovao je i na mnogo grupnih izložbi. Izlagao je i u Nirnbergu, Štutgardu, Berlinu, Rimu, Londonu, Bradforfu, Bejrutu, Damasku, Tripoliju, Parizu, Medžiku, Crnoj Gori, Beogradu, Sarajevu, Novom Sadu, Strumici, Kumanovu, Kočanima i na nekoliko savršenih monumenata u po nekoliko sala Nacionalne Galerije u Skoplju, 1994, 2003. i posthumno 2013. Početkom ovog veka, 2000. godine u renoviranom objektu Nacionalne galerije, u jednom prelepom srednjevekovnom amamu Daut paše, proglašen je za doajena makedonske likovne umetnosti. To je poslednje profesionalno priznanje koje je dobio. Preminuo je 2008. godine.
Dragoljub Stamenković o Ivanu Velkovu
VRANjE I PARIZ
„Sa Ivanom Velkovim sam se družio od 1986. do 1991. godine u Skoplju. Odlazio sam sa prijateljem kod njega u atelje. Kada smo se upoznali i kada sam rekao da sam iz Vranja, bio je srećan. Odmah me je prihvatio kao prijatelja. Pamtim ga po tome što je radio nekoliko dela u isto vreme. Na podu su bili crteži, palete a imao je i nekoliko štafelaja. Iako sam po zanimanju tada bio montažer telefona, zanimala me je umetnost. Jednom prilikom je Ivan rekao da pokušam da nacrtam nešto. Kada je video moj rad, kazao je da sam bolji realista od njega. Naravno da se šalio. Znam da mnogo ljudi ima njegove privatne zbirke. Sećam se da je kupce upućivao kod svojih kolega, ali oni su želeli njegova dela koja nisu bila ni malo jeftina. Iako je želeo da mi pokloni sliku „Crvena planeta“, insistirao sam da je platim. Dao sam za nju 150 evra, a znam da vredi mnogo više. Inače, Velkov je često govorio o Vranju, o ljudima sa kojima se družio. Mnogo je voleo rodni grad. Pored Vranja obožavao je Pariz. Sliku koju imam ne bih nikada nikome dao“.
„ENO GA PRŽAR“
Ivan Velkov je živeo u porodici punoj ljubavi. Mnogo je voleo suprugu Borku Sibinović Velkovu, sina Igora i ćerku Irenu:
„Moji roditelji su bili privrženi jedno drugom do tatine smrti. Susret njih dvoje se jednostavno morao dogoditi. Živeli su u istoj su ulici u Beogradu, ali su se upoznali mnogo kasnije u danas najlepšoj skopskoj ulici. Kada je moj deda po majci, bio imenovan za zamenika ministra za građevinu, preselio se sa porodicom iz Beograda u Skoplje“, kaže Velkova.
Navodi da je njena majka, Borka Sibinović Velkova krenula stopama svog oca i postala građevinski inženjer. Bila je profesorka na fakultetu u Skoplju, gde je Ivan predavao slikarstvo na Arhitektonskom fakultetu. Bila je to velika romantična ljubav:
„Mama, brat i ja, i devet godina nakon njegove smrti tugujemo za njim. Često prepričavamo kako je sa mnogo ljubavi govorio o Vranju. Nismo mogli da autom prolazimo pored Vranja a da on desetak puta ne kaže: “Eno ga Pržar“. Odlazili smo na ručak, a on se prisećao svog psa, školskih drugova, i prvih crteža. Svratili bismo kod porodice Djukić, koji su dolazili i dolaze kod nas u Skoplje“, kaže Irena Velkova.
PREPISKA SA ATATURKOM
Otac Ivana Velkova, Vasilije je rodom iz Strumice. Pohađao je srednju školu u Bitolju sa Mustafom Kemalom Ataturkom sa kojim je bio dobar prijatelj. Vodili su, kako se tada govorilo duge prepiske, sve dok Ataturk nije preminuo:
„Kasnije je deda studirao u Beogradu gde ga je zatekao rat u kome je aktivno učestvovao. Baba Viktorija je rodom iz Velesa, ali se školovala u Beogradu kao pitomica kraljice Marije. To je verovatno razlog što su bili prebačeni u Vranje gde je rođen moj tata, 1930. godine“, prepričava Velkova.
Glosa
Tata je završio osmoletku u Vranju, i decenijama je prepričavao kako je na putu od kuće do „žute“ škole, prolazio kroz park u kome je crtao na stazama za prolaznike, a ljudima je bilo žao da mu narušavaju „crteže“, pa su gazili travu
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.