Prijateljstvo ne poznaje nacionalnost



,

“Za mene ne postoje barijere, nisam ih srušio u mojoj glavi. Čovek je čovek, može da bude dobar ili loš, i ništa više. Onaj ko mi je bio prijatelj uvek će to i ostati, a niko nije birao ni veru ni naciju, da li je Srbin, Albanac, Bošnjak, Hrvat”, poručuju u razgovoru za Vranjske,  Mirko Puzović, nekadašnji bokser, osvajač bronzane medalje na Olimpijskim igrama, nosilac mnogobrojnih medalja i trofeja sa evropskih i svetskih takmičenja, i Fatmir Makoli, osvajač srebrne medalje na Mediteranskim igrama, državni prvak i bokserski reprezentativac Jugoslavije.

Makoli i Puzović, glavni protagonisti dokumentarnog filma „InDirekt“ govore o neraskidivom prijateljstvu sportista nekadašnje zajedničke države.  



 

VIŠE OD IGRE

Mirko Puzović i Fatmir Makoli ruše balkanske sterotipe o nacionalnosti. Za njih cilj sporta je upravo  da spaja, a ne razdvaja. Sport je uvek sport, on ne bi trebalo da poznaje rasu, veru i naciju. Ali, kada sport postaje više od igre?   

 

“To moramo mi kao sportisti da naučimo decu. Sve zavisi od kućnog vaspitanja, zapravo od porodice. Ako bi ljude razvrstavali po naciji i veri, bojim se da nikada neće biti mira. Kako su naši roditelji učili nas, tako i mi treba da učimo mlade. Nije važno da li je neko Srbin, Albanac, Hrvat ili Bošnjak, već kakav je čovek. Mržnja nikada nije dobro donela nikome. Trebalo bi da Albanci i Srbi otklone mržnju i nauče se mećusobnom uvažavanju bez obzira na nacionalnu pripadnost”, poručuje Fatmir Makoli, višestruki državni prvak i bivši reprezentativac SFRJ.

“Moje lično mišljenje je da je to indivudualna stvar , kod mene to nije predstavljalo nikakav problem”, dodaje Puzović.

“Sad se opet vraćamo na veru i naciju, to mene apsolutno ne interesuje. Kod mene to nikad nije predstavljalo niti će ikada biti problem. Za mene su uvek bili drugovi, ostali i biće to do kraja života. Sad naravno zavisi kako druga strana razmišlja, ali to je već njihov problem. Nas je sport toliko zbližio, da je to toliko jaka komponenta. Ljudi se menjaju, prirodno je da se čovek menja, ali kod mene to nikad neće da se promeni, ko mi je bio drug i prijatelj, ostaće to za ceo život, bez obzira na veru, naciju i ostalo”, objašnjava Puzović.

REPREZENTACIJA: Prijateljstva iz nekadašnje SFRJ brižljivo čuvaju i neguju, uprkos obavezama i daljini trude se da budu u kontaktu.

Bronzani olimpijac je uglavom sa svima y prijateljskim odnosima iz reprezentacije nekadašnje SFRJ.

“Čujem se sa kolegama iz Bosne, Hrvatske, Kosova, Crne Gore. Za mene ne postoje barijere, nisam ih ja srušio u mojoj glavi. Čovek je čovek, može da bude dobar ili loš i ništa više. Onaj ko mi je bio prijatelj, uvek će to i ostati, a niko od nas nije birao ni veru ni naciju”, kaže Mirko Puzović.

Makoli poručuje da su nekadašnji sportski prijatelji „uvek jedni uz druge“:

 “Međusobno se podržavamo i bodrimo.  To je jedno neraskidivo prijateljstvo i omladina bi prvo to trebalo da zna i  na to da se ugleda. Ukoliko je nekima od njih bila potrebna pomoć, uvek sam bio tu i oni su znali da uvek mogu da računaju na mene, ali i ja na njih, jednostavno to je bilo bratstvo. Imam kontakte skoro sa svim bokserima, sa Mirkom Puzovićem, Ljubišom Simićem, Tadijom i Slobodanom Kačarom, Vujkovićem, Šaćirovićem. Ostali smo u istim prijateljskim odnosima kakvim smo i bili. Sa nostalgijom se sećam reprezentacije bivše Jugoslavije, davali smo podršku jedni drugima. To prijateljstvo najviše traje među bokserima, jer su najplemenitiji ljudi. Ovo je bila najbolja generacija u boksu. Tada smo bili nosioci većine evropskih i svetskih takmičenja. Bilo je ljubavi među bokserima”, podseća Makoli.

BEOGRAD-PRIŠTINA: Kažu da ih politika nikada nije interesovala, a ipak su uspeli ono što nijednom političaru nije pošlo za rukom, da spoje Beograd i Prištinu.

Mirko Puzović je bio kapiten u reprezentaciji, govori da su ga svi „voleli, bukvalno obožovali, kao dobrog čoveka, druga.“

”Akcenat je uvek bio, bar sam ja tako vaspitan, da nikad nisam gledao na veru i nacionalnost. Ljude nikad nisam delio po tom osnovu. Inače sam šaljivdžija zbog toga su me svi voleli i družili se sa mnom. Kad bi bili svi takvi, nikada ne bi bilo netrpeljivosti, već samo druženja i prijateljstva, ali na žalost ja se ne pitam“, setno će Puzović.

Fatmir Makoli proveo je u reprezentaciji šest godina, kaže da je za to vreme naučio „da pruži ruku prijateljstva svakome“.

„ Pre svega smo ljudi, sa svim manama i vrlinama, ima čoveka i nečoveka. Nažalost, čini mi se da to sadašnje generacije ne znaju, a to prvo treba da nauče. Nekada smo svi živeli u miru i slozi, a danas kada kupujete kuću, prvo pitate ko je vlasnik i ko će vam biti komšija. Niti Srbi mogu bez Albanaca, ni Albanci bez Srba. Jedino političari i lažne patriote profitiraju kako bi što duže ostali na vlasti, dok je narod taj koji ispašta. Iz Beograda se samo priča, neka dođu na Kosovo, pa neka pitaju kako ljudi žive“, ističe Makoli.

 

ODRICANjA: Bez velikog odricanja nema uspeha ni u sportu, a ni u životu. Osvajači najrazličitijih odličja za tadašnju Jugoslaviju otkrivaju koliko je potrebno žrtvovanja da bi se postigao takav rezultat.

„Sport zahteva apsolutnu disciplinu.  Poseduje veoma rigorozna pravila i veoma je teško pridržavati ih se. To podrazumeva jedan uredan i zdrav način života jer su  mečevi bili veoma naporni, kako psihički tako i fizički. Jednostavno, za meč se niste pripremali samo u ringu, već i u glavi. Morali ste biti koncentrisani uvek za narednu borbu. Sa druge strane, ja sam malo više voleo život. Čini mi se da sam se posvetio sportu, bio bih apsolutni prvak“, priznaje bokser iz Prištine Fatmir Makoli.

“Moji poznanici znaju da sam u tom periodu, kad sam postigao te rezultate, živeo normalno kao svi ostali ljudi, u bukvalnom smislu. Voleo sam društvo, druženje, provod. Na treningu sam, međutim, bio fanatik. Bez tog fanatizma na treningu ne bih postigao te rezultate. Naravno da je potrebno odricanje, jer kad je sutra meč, za mene ne postoji ništa važnije od  toga, samo mi je taj meč u glavi. Na neki način i to je odricanje. Zašto se ne bih provodio? Meni je boks bio sve, ja sam boks voleo i smatram da je boks jedan od najlepših sportova. Kad bi mi rekli da se vratim u neko vreme pre 20, 30 godina i da budem Maradona ili bokser, ja bih opet bio bokser bez obzira na finansijsku korist. Boks treba doživeti da bi se o njemu moglo pričati”, zaključuje Mirko Puzović.

Marija Mitrović

 

PROFIL

FATMIR MAKOLI

 

Fatmir Makoli je rođen 9. septembra 1964. godine u Prištini. Njegov talenat vrlo brzo su primetili tadašnji treneri tako da Makoli brzo odlazi u prvi tim KB Priština. Ubrzo postaje poznat javnosti i stiče simpatije širom Kosova. Važi za jednog od najvećih talenata. Danas je trener i radi sa decom, obučavajući ih za vrhunske sportiste.

1985. – jednom šampion bivše Jugoslavije u ekipnoj konkurenciji
1986. – Balkanski šampion u Prištini, Kosovo (zlato)
1987. – Drugo mesto na Mediteranskim igrama u Lataki, Siriji (srebrna medalja)

1987. – Treće mesto na Svetskom kupu u Beogradu
1987. – Sportisita godine na Kosovu
1988. – Treće mesto u prvenstvu kontinenata u Las Vegasu, SAD (bronzana medalja i počastvovan sa medaljama časti i zahvalnosti)
1989. – Peti na Evropskom prvenstvu u Atini, Grčka
1989. – U svetskoj rang listi zauzeo treće mesto
 

ANTRFILE 1

ZASLUŽIO SAM SREBRO

Na Mediteranskim igrama 1987. godine Fatmir Makoli osvaja srebrnu medalju.

“To je bilo u Lataki, Siriji, sastao sam se sa Koreancem. Mislio sam da ću da pobedim brzo, nisam mislio da ću da izgubim i da zapravo gubim. Ali sasvim zasluženo sam izgubio i danas pamtim taj meč”.

 

PROFIL

MIRKO PUZOVIĆ

Mirko Puzović je rođen 24. aprila 1956. godine u Kragujevcu. Bio je član Bokserskog kluba Radnički iz Kragujevca. Takmičio se u poluvelter kategoriji. U svojoj dugoj bokserskoj karijeri postigao je puno pobeda na međunarodnom nivou.  Danas je direktor kluba „Radnički“. Ističe da se nikad trenerskim poslom ne bi bavio.

Sedam puta je bio prvak Jugoslavije, pet puta prvak Balkana i pet puta izabran za sportistu godine bivše Jugoslavije.  Osvojio je drugo mesto na Svetskom kupu 1987. godine u Beogradu i više puta trofeje poput „Zlatnog gonga”, „Zlatne rukavice“, „Oslobođenja Beograda”… Sedam puta je proglašavan za najboljeg sportistu Kragujevca .  Bio je naš prvi omladinski prvak Evrope 1976. godine. Dva puta je osvojio bronzane medalje na svetskim šampionatima: 1982. godine u Minhenu i 1986. godine u Rinu. Tri medalje u seniorskoj konkurenciji evropskog prvenstva: dve srebrne medalje (u Tamperu 1981. i 1983. godine u Varni) i brozanu medalju 1985. godine u Budimpešti. 

ANTRFILE 2

ZREO ZA BRONZU

Godine 1984. je na Olimpijskim igrama u Los Anđelesu Puzović je osvojio bronzanu medalju.

“Ja sam već tada bio zreo bokser, imao sam 28 godina. Učestvovati na Olimpijskim igrama je već velika stvar, a osvojiti bar neku  medalju što je nesumnjivo  san mnogih ljudi, je moja kruna na sve te uspehe”.

ANTRFILE 3

BIO JEDNOM JEDAN PUZA

 Danas je omladina nezainteresovana za boks, šta mislite u čemu je problem?

“O tome sam puno razmišljao. Nekako smo u generacijskom razmaku sa ovim mladim ljudima, oni kažu jedno, ja drugo. Ne znam zbog čega je takva situacija u našem boksu. Mi smo kao Jugosloveni  bili nosioci tog sporta, najbolji bokseri su bili iz Srbije, najviše takmičara je bilo iz Srbije. Šta se to desilo, ja ne znam, s obzirom  da rade i kvalitetni treneri, sigurno da sistem nije više ono što je bio, tako da se mladi ljudi  nisu snašli u ovom novom vremenu. Na žalost, idemo ka dnu lestvice, a ne ka vrhu.  Meni to sigurno ne imponuje s obzirom da sam željan uspeha  mladih koji bi me nadmašili, jer bih na taj način i ja živeo kroz njih. Ovako, ljudi zaboravljaju. Bilo bi lepo kad bi rekli“ bio jednom jedan Puza“. Kod nas je praktično boks na margini društva, ne postoji. Tako da to lično meni bode oči. Kad uzmem Sportski žurnal nema nijednog teksta da piše o boksu, a nekada su to bilo četiri stranice o ovom sportu. Nadam se da će nešto da se popravi”, optimista je Puzović.

 

Antrfile 4

Dokumentarni film “Indirekt”, iz serijala “Stvarni ljudi – stvarna rešenja”, kao i dokumentarac “Znam šta je ofsajd” iz našeg prethodnog projekta, pokazao je na najbolji mogući način da se ispod takozvanih velikih političkih priča i stalnih trzavica među državicama u ovom našem regionu, neprestano odvija “paralelni život”, u kojem “obični ljudi” sarađuju, komuniciraju, druže se, uprkos dominantnoj nacionalističkoj politici.

antrile

Dinko Gruhonjić, producent

ILI SI ČOVEK ILI NISI

„Primeri iz “Indirekta’, naročito kada su u pitanju nekadašnji veliki jugoslovenski bokserski asovi, pokazuju i zašto je boks “plemenita veština”. Način na koji o svojim kolegama iz reprezentacije pričaju protagonisti filma: Fatmir Makoli, Mirko Puzović, Tadija Kačar, Aziz Salihu…, govori o tome da, uprkos krvavim ratovima, veze između njih nikada, ni jednog trenutka, nisu bile pokidane. Reč je o velikim šampionima i velikim ljudima, kojima su potpuno strane podele po nacionalnoj pripadnosti i jedino što ih zanima jeste da li si čovek ili nisi.

Nama, koji se sećamo Jugoslavije i koji takođe živimo na sličan način kao protagonisti “Indirekta”, niko ne mora objašnjavati da se ljudi dele samo na dobre i loše, a ne na Srbe i Albance. Zato bih voleo da što više mladih, onih koji su odrastali u ratnom okruženju, u okruženju međunacionalne mržnje, pogleda ovaj film. Nema sumnje da će posle toga doživeti katarzu i da će nestati dobar deo predrasuda koje su možda do tada imali. A samim tim ni nacionalistima neće biti više tako lako da manipulišu građanima na postjugoslovenskom prostoru i da nas drže u klopci, kao što to rade već bezmalo 30 godina.“

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar