„Trudimo se, kao organizacija, da omogućimo sva njihova prava, pa i pravo na obrazovanje. Veći broj dece poznaje engleski, što nam olakšava komunikaciju. Ali, tu su i prevodioci za one koji slabije govore jezik. Upoznajemo ih sa našom kulturom, a i kulturom drugih zemalja Evrope, kako bi dobili korisne informacije o zemljama u koje su se uputili“, objašnjava Stanković.
Među migrantima, kako kaže, najviše ima Avganistanaca, potom Iračana, Pakistanaca i Sirijaca.
„S druge strane, upoznajemo i mi njihove običaje. Slavili smo Novu godinu 22. marta. Tog dana, svi se oblače u novo jer i samo proleće simbolizuje novi početak i rađanje. Jede se mnogo voća, svi su razdragani, nasmejani i zrače pozitivnom energijom. Prijatni su i pored iščekivanja i neznanja šta će biti sa njima. Veseli su i stari i mladi i što je najvažnije, spremni su za saradnju. Tokom ramazanskog posta, trudimo se da ih ne umaramo previše. Oni tada ne piju ni vodu, niti jedu. Danju odmaraju, a noću kada im je sve to opet dozvoljeno, budu aktivniji“, navodi Stanković.
PORODIČNI LjUDI: Kod nas, u našu zemlju, kaže da dolaze sa velikim traumama, izmaltretirani prolazeći kroz Iran, Tursku i Bugarsku.
„Pešačili su kroz šume, žene su se porađale na putu. Zato im je, što se tiče uslova koje su imali u drugim zemljama, ovde mnogo bolje. O nama, za sve vreme koliko traje njihov boravak, stvaraju lepu sliku i polako pristaju na sve bolju saradnju“, mišljenja je Aleksandar.
Pored škole koju pohađaju deca, objašnjava, radi se i na psiho-socijalnoj podršci, u vidu radionica, razgovora i različitih grupnih aktivnosti.
„Zahvaljujući tome, smanjujemo tenziju među njima. Sadimo cveće, crtamo, imamo časove srpskog i engleskog jezika, pravimo od raznih materijala narukvice i različite ukrasne predmete. Učimo najosnovnije stvari iz istorije, geografije, biologije. Razvijamo njihove sposobnosti na razne načine. Raduju se kada vide svoje radove okačene na panoe u učionici. Svako ima svoju saksiju i biljku koju zaliva, ali ih učimo da pomažu i brinu o tuđem cveću ako neko od njih nije prisutan“, kaže Stanković.
Među migrantima su, kako kaže, uglavnom porodice sa decom.
„Kad god krenem na posao, ne osećam nikakav teret, već samo zadovoljstvo. To su porodični ljudi koji ne stvaraju nikakve probleme. Divno je raditi sa decom, bez obzira koje su nacionalnosti ili vere“, priznaje Stanković.
U učionici sa tablom, klupama i panoom, smešteno je oko tridesetoro dece koji čine jedno pravo odeljenje.
„Druže se međusobno i dečaci i devojčice. Zbog njihovih kulturnih normi, išli su u zasebne škole, dok ih ovde učimo da jedno bez drugo ne mogu da funkcionišu na raznim životnim poljima. Sve nosi određenu pouku iz koje oni mogu nešto da nauče dok radimo sa njima. I oni to prihvataju“, ističe Stanković.
DRUŽENjE: U suprotnom, nastavlja, bez njihovog interesovanja, aktivnosti ne bi postojale.
„Imali smo priredbu u kojoj su učestvovali svi i pokazali nam da lepo sarađuju. Postoji prostorija koju zovemo kutak za opuštanje gde gledamo filmove, igramo društvene igre, i druge igre za decu. Naš rad olakšava njihova ogromna znatiželja i želja za radom. Došla nam je devojčica koja nema nijedan dan škole, jer je živela u sredini u kojoj su prisutni talibani. Vidno je srećna od kada je krenula u školu, vidi se koliko joj to znači, kao i druženje sa ostalom decom“, ističe Stanković.
Ovaj tridesetjednogodišnji Vranjanac, avanturističkog duha, upoznao je do sada različite kulture, običaje i narode. Na migrante, zato i ne gleda kao na strance jer je u svojim putešestvijama, posetio Siriju, zemlju u blizini „opakog“ Iraka i Jordan.
„Mislim da ima predrasuda kod Vranjanaca o novim „komšijama“ čak i među mojim društvom kada kažem gde radim. Na kraju, složićete se da postoje predrasude i ovde u Srbiji o nama južnjacima. Sve se, uostalom, promeni kada ih bolje upoznamo. Njima je Vranje posle Preševa, kao Beograd. Oduševljeni su novom sredinom i ljudima koji ovde žive. Svakodnevno šetaju, idu u šoping i osećaju se bezbedno“, ističe Stanković.
Aleksandar je, kao mali, suzbio sve predrasude vezane za druge narode i drugačije kulture.
„Ranija putovanja su mi dosta pomogla da suzbijem sve predrasude koje sam imao, a radoznalost u upoznavanju novih kultura i naroda se održala i do danas. Sada, kada sam konačno počeo da radim u struci, prioritet mi je da sva svoja iskustva prenesem na rad sa decom“, jasan je mladi psiholog.
ODLAZAK U SIRIJU: Aleksandar je u Siriju otišao 2011. godine, kada je bio rat.
„Imam rođake u Jordanu. Kada sam ih posetio te godine, na putu kroz Siriju su uniformisani ljudi zaustavili ceo autobus sa uperenim puškama. Onda su videli srpski pasoš i samo su mi poželeli dobrodošlicu“, seća se Stanković dok opisuje predivnu prirodu, spomenike i iskopine u dalekoj Siriji.
„Sam duh istorije koji je provejavao oko mene, učinio je da potpuno zaboravim gde se nalazim. To je središte jedne od najstarijih civilazicija na svetu i svaki pogled na bilo koju stvar tamo, ostavljao je bez daha. Hrana im je fenomenalna. Obroci su im uglavnom od povrća, najzastupljeniji je pirinač, humus-leblebija i piletina. Ipak, ono što je mene najviše oduševilo je pozitivna energija gostoprimljivih domaćina i njihova ljubaznost. Interesantno je da se služi besplatan čaj na svakom koraku“, priseća se Aleksandar.
Rad se decom je, kako kaže mladi psiholog, njegov prioritet, ono što ga ispunjuje i čime bi voleo da se bavi u budućnosti.
„Želim da pomažem ljudima onoliko koliko dozvoljavaju moje mogućnosti, a najveći uspeh i zadovoljstvo predstavljaju nasmejana deca koja mi pritrče u susret da me zagrle“, priznaje Stanković.
PROFIL
Aleksandar Stanković je rođen 1986. godine u Vranju. Završio je OŠ „Dositej Obradović“ i Srednju školu Gimnaziju „Bora Stanković“ na prirodno-matematičkom smeru. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu i departmanu psihologija u Kosovskoj Mitrovici. Pored svoje profesije, Aleksandar se bavi i raznim hobijima, a jedan od omiljenih mu je puštanje muzike. Kao di-džej radi vrlo uspešno skoro 15 godina po vranjskim klubovima, kao i u klubovima u regionu. Nastupao je na festivalima i žurkama u Grčkoj, tako da se može reći da ima i internacionalnu karijeru.
TRAUME ZA CEO ŽIVOT
„Kao psiholog, znam koliko je ovim mališanima teško jer su prolazili kroz fizičke i psihičke torture. Neminovno je da će ih traume koje su proživeli u zemljama odakle dolaze, a onda i na putu ka zemljama u koje su se uputili, pratiti kroz čitav život. Neki od njih će imati manje, a neki verovatno i veće posledice posle proživljenog. Naš zadatak je da im ublažimo bol i probamo, koliko je god to moguće, da približimo tu decu onome što zaista jesu. Drugim rečima, omogućiti im da budu deca u svakom trenutku gde god se nalazili“, ističe Stanković.
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.