Dan kad je stigao „monarh“



 

Veliki je to dan bio kada je prvi biohemijski aparat sa imenom „monarh“, stigao u Vranje. U to vreme imali su ga samo Klinički centar Srbije u Beogradu i Laboratorija Doma zdravlja u Vranju, a zadovoljni pacijenti često su govorili; „idem da davam krv kod monarha“.



 

JUČE I DANAS: Kažu da je velika sreća i zadovoljstvo imati priliku da radiš posao koji voliš. Baš se to može reći za moj posao i rad lekara u Laboratoriji ovih trideset godina. Ima tu naravno mnogo stvari, pojava, ljudskih osobina sa kojima se još moram hvatati u koštac i boriti s vetrenjačama, ali to je već naučeni šablon i opšte mesto u srpskom pa i u vranjskom zdravstvu. Posle mnogo učenja, stručnog usavršavanja, marljivog rada, brige, borbe, dokazivanja, objašnjavanja… laboratorija u kojoj radim i u čijem sam osnivanju učestvovala, bila je i ostala jedna od najboljih u Srbiji i po broju i po raznovrsnosti analiza, kao i po tačnosti, preciznosti, pristupačnosti i dostupnosti pacijentima.

Srećem danas nezaposlene mlade lekare koji čekaju posao i tešim ih da je slična situacija bila i pre trideset i nešto godina kad sam se vratila u moje Vranje, posle uspešno i na vreme završenih studija medicine. Bilo je normalno i očekivalo se od mladih ljudi da se vrate u rodno mesto posle završenih fakulteta, tako da niko nije ni razmišljao drugačije. Danas nam, na žalost, većina sposobnih i stručnih mladih ljudi ode u velike gradove ili u inostranstvo. Ne zameram im, mora tako u ovoj surovoj svakodnevici u našem gradu i celoj zemlji. Naprotiv, radujem se njihovom uspešnom radu i načinu na koji predstavljaju pamet i lepotu vranjske i srpske mladosti.

 

 

PRVI SPECIJALISTA MEDICINSKE BIOHEMIJE: Moja karijera u tadašnjem Medicinskom centru počela je radom na određeno vreme u tadašnjem Dispanzeru za medicinu rada. Raspisan je konkurs za specijalizaciju iz medicinske biohemije, na koji sam se javila sa strahom i neizvesnošću, jer je to bila prva lekarska specijalizacija iz ove važne dijagnostičke grane medicine. Nikad do tada Vranju laboratoriju nije vodio lekar specijalista medicinske biohemije. Bio je to veliki izazov, ali i nova mogućnost usavršavanja, novi pogled na medicinu sa dijagnostičke strane, one koju svi potcenjuju i zaboravljaju njenu važnost i značaj.

Danas mislim, ali i u stručnim krugovima zastupam mišljenje, da svaki lekar kliničar mora znati osnovne načine rada i dijagnostičkih mogućnosti u laboratorijama gde šalje svoje pacijente za različite analize, jer će mu to višestruko pomoći pri lečenju pacijenata. A specijalista biohemije mora se danas šire uključiti u timski rad lekara kliničara, u kontakte s pacijentima, u proces tumačenja dobijenih rezultata, sa davanjem stručnog specijalističkog mišljenja. Da ponovim dakle, prvi sam lekar specijalista medicinske biohemije u Vranju.

 

 

SAMO BEOGRAD I VRANjE: Odmah sam i sebi i tadašnjem rukovodstvu  Centra, postavila visoki cilj – da postojeće razjedinjene priručne laboratorije pri Dečijem, Opštom i Dispanzeru medicine rada, moraju biti objedinjene. Iz te ideje je kasnije nastala jedinstvena Biohemijska laboratorija Doma zdravlja u Vranju. Te devedesete su bila teška  vremena bila, ali je tadašnje rukovodstvo, prvo i jedino od svih kasnijih, razumelo sta znači imati dobru laboratorijsku službu. Ubrzo su, osim objedinjenog ljudstva, u Laboratoriju počeli da pristižu i prvi najmoderniji automatski analizatori, bez kojih se rad u jednoj savremenoj laboratoriji se nije  mogao zamisliti. Tako je prvi biohemijski aparat sa imenom „monarh“, stigao u Vranje. Tako su tada, taj moćni aparat, u isto vreme imali samo Klinički centar Srbije u Beogradu i Laboratorija Doma zdravlja u Vranju, a zadovoljni pacijenti često su govorili; „idem da davam krv kod monarha“.

 

 

PAS LAJE – VOZOVI PROLAZE: Za laboratoriju, osim potrebne stručnosti, treba i mnogo novca. Zato su tada, već sa sledećim direktorima, nastupili problemi. Došla su teška vremena, sve je manje bilo para, a naša nauka kao mlada grana medicine, neuzastavljivo je išla  napred. Otkrivene su nove dijagnostički značajne procedure, uvedene se nove analize, a ja nisam želela da Vranje i naši građani budu uskraćeni za bilo šta. Uporedo smo kontinuirano pratili sve novine u našoj oblasti i tražili nabavke nove aparatura.

Međutim, nailazili smo često na veliko nerazumevanje. U Zdravstvenom centru često je bilo ćto-šta preče od Laboratorije Doma zdravlja. No, ja nikad nisam odustajala. Jednom prilikom, jedan direktor Zdravstvenog centra, inače naš istaknuti kolega, na moje uporno stručno objašnjenje i insistiranje samo odgovori: „Pas laje, vozovi prolaze“. Zahvalila sam mu se i izašla iz kancelarije sa suzama u očima, ali nisam odustajala.

Posle niza peripetija i trčanja nabavimo mi konačno tako potreban aparat za automatsko određivanje krvne slike. Pri montaži, nadgledajući montere, taj isti direktor, pred ljudima iz struke, iz Beograda, pita: „Dobro, da li ćemo sad konačno moći da radimo sve hormone i tumor markere“?

Kakav blam, a mi smo kupili aparat za određivanje krvne slike.

 

 

 

DIREKTOR ZABRANjUJE KONGRES: Uvek sam najveću pažnju obraćala na stručno usavršavanje. Pratila sam od početka karijere sve kongrese medicinske biohemije. Prvi mi je bio još dok je bila ona Jugoslavija, održan je na Ohridu, a predavači su bili najveća tadašnja imena od Triglava do Vardara. Na tim skupovima sam shvatila da bez prezentovanja iskustava iz svakodnevnog rada i upoznavanja sa iskustvima drugih, u ovoj oblasti medicine, nema napretka.

Danas, srećom, imamo jako strukovno udruženje – Društvo medicinskih biohemičara, koje je organizovalo te stručne skupove, svake godine u drugom gradu. Tako je, daleke 1998. godine, došao red i na Vranje da bude domaćin eminentnog skupa medicinskih biohemičara iz cele Srbije. Za stručni deo sastanka prijavljuju nam se i profesorke iz Kliničkog centra, najveća imena biohemije Srbije. Ovaj veliki skup je pomogla cela vranjska  privreda, koja je to još uvek mogla i imala razumevanja. Tada smo, od našeg direktora tražili samo dozvolu da učesnici skupa obiđu laboratorije u Zdravstvenom centru. Onda, tri dana pre zakazanog dolaska gostiju u Vranje pravi šok: direktor mi javlja da ne dozvoljava organizaciju skupa, niti učešće ljudi iz Zdravstvenog centra kao organizatora. Zahvaljujući eminentnoj instituciji – Zavodu za zaštitu zdravlja, ovaj veliki problem je rešen. Uspeh koji je stručni skup postigao je bio ogroman. I dan danas se svi učesnici sa zadovoljstvom rado sećaju boravka u Vranju.

Tako se stvarala, rasla i dostigla svoj stručni vrhunac Laboratorija u vranjskom Domu zdravlja. No, bez obzira što se u ovom gradu ničiji uspeh ne prašta, uvek ću se na sve načine boriti da Vranjanci u svom Domu zdravlja dobiju sigurnu brzu i kvalitetnu zdravstvenu zaštitu.

 

 

Priredio: Radoman Irić

 

PROFIL:

Miljana Popović je rođena sam u Vranju 1960. u uglednoj vranjskoj profesorskoj porodici Stojanović. Osnovnu školu i gimnaziju završila je u Vranju, kao nosilac Vukove diplome i diploma za izuzetne rezultate i nastavi srpskog i matematike. Medicinski fakultet u Nišu završila je 1985. a specijalizaciju iz medicinske biohemije 1991. godine.

Od 1985. godine, posle završenog lekarskog staza,  zaposlena je u Zdravstvenom centru Vranje. Načelnik Službe za kliničko biohemijsku laboratorijsku dijagnostiku Doma zdravlja bila je od 1991. do 2016. godine.

Jedan je od osnivača Komore biohemičara Srbije, član Skupštine Komore, član Etičkog odbora Komore.

 

 

NAUK SA NATO BOMBARDOVANjEM

Kontrola kvaliteta rada i urađenih analiza je vrlo važan segment laboratorijskog rada, jer su greške sastavni deo svakodnevnog rada. Dobre i kvalitetne laboratorije su one koje sve moguće greške tokom rada svedu na minimum. To je uvek bio moj cilj. Zato sam prva u Vranju uvela Međunarodnu spoljašnju kontrolu kvaliteta rada: dobijamo materijale iz Engleske, radimo analize u našoj Laboratoriji i šaljemo rezultate. Na taj način se naše analize upoređujući sa analizama svetskih laboratorija.

Nalaze smo slali faksom, a oni nam odgovarali na isti način. Ali, počelo je bombardovanje. Tri dana kasnije, rukovodstvo zemlje je naredilo da se prekine svaka komunikacija sa Evropom. Ja revoltirana pošaljem faks sa upozoravajućim tekstom o tome šta nam se dešava. U Severnoj Irskoj, gde je bila smeštena naša centralna laboratorija, bili su šokirani našim problemima u Vranju. Kao rezultat, otuda je ubrzo stiglo izvinjenje i ceo jedan kontingent besplatnih reagenasa.

 

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar