Za nekoliko minuta, bukvalno, na desetak metara od nas, stvori se prazan prostor sa stolom u sredini. One koji su tu sedeli personal ljubazno razmesti po bašti, a urestoran, jedan za drugim, počeše, brzim koracima, da se razmeštaju neki čudni tipovi, razbacani, u tamnim odelima i svi sa tamnim cvikama. Dođu do određenog mesta, uglavnom oko onog, na brzinu nameštenog stola, i ukipe se, kao karijatide.
Jedan od ovih kloniranih, očigledno, stade tu, nedaleko od nas, i kao da fiksira nas trojicu.
Možda smo mi to i umislili ali da je bilo prijatno – nije.
Nas trojica, kao kuliramo, ne obraćamo pažnju, jedemo, ne li, sladoled i šunela.
I eto ti, očigledno glavnog gosta.
Oniži tip, sa loknicama uz vrat, a la Mitar Mirić, u pink košulji, okolo njega još trojica, četvorica, izljubi se sa, očigledno, vlasnikom restorana, tri puta, onako srpski, pade i o ono tradicionalno tapšanje po leđima, zavali se u stolicu i poče da prčka po telefonu.
U to naiđe i čovek u čiju je čast, očigledno, priređena cela predstava. Na prvi pogled, običan čičica, dežmekasti šezdestogodišnjak, da ga sretnete na ulici ne bi ga ni po čemu primetili, garant.
Sedoše njih dvojica. Ovaj sa loknicama, priča nešto, smeje se, gestikulira, maše rukama. Sagovornik ga samo gleda, povremeno klimne glavom, i gotovo da ne progovara.
Mi smo, doduše, sve ovo posmtrali ispod oka jer onaj kip se nije pomerio. Stoji i gleda. Gde, u koga, ostaje ti samo da nagađaš. Zato smo se trudili da ga, kao, ne primećujemo, a svi smo osećali njegov pogled na temenu.
Koliko je situacija bila ozbiljna, uverio sam se tek kad ovaj moj drug sa terarijumom u džepovima, pozva konobara:
„Da platim“, izusti on polutiho.
Mi se brzo oporavismo od šoka i krenusmo. Ćutke smo se nekako probili kroz kordon još desetak pratilaca dotičnog, raspoređenih na izlazu i ulici zakrčenoj crnim džipovima.
Gotovo sam zaboravio na ovu scenu, da„terarijum“, pre neki da, listajući poslednji broj „Ekspresa“, nije prepoznao lice sa naslovnice.
„E, ovaj me je skupo koštao“, promrmlja on i besno zafrljači novine.
Razumem ga. Čovek je pretrpeo konkretnu materijalnu štetu, šta štetu, duševnu bol, zahvaljujući Joci Amsterdamu.
I zato mu ne zameram što kaže da je „Ekspres“ obično đubre.
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.