POVRATAK KORENIMA: E onda svi znamo šta se desilo – sa njima je otišla i naša želja da se malo promenimo, da budemo bolji ljudi. Opet smo se iz inata vratili svojim korenima, starim istorijskim navikama: džabolebarenju, , kukanju na sve i svašta, filozofiranju i mudrovanju… Mi se u sve se razumemo, tu nam nema premca. Svi su nam krivi, svi su lopovi i prevaranti, a mi naivni, zlatni i prepodobni!
I tako svaki božji dan, dok ponovo ne naleti neki novi talas neke brze love, neke prodaje magle do prekoračenja budžetske linije, prosipanja kojekakvih mudrosti, do mukotrpnog rada za stranu valutu.
E, pa teško da će toga biti u skorije vreme. Daj bože da ga nikada i ne bude, jer sav taj „med“ uglavnom dobijamo posle nekih packi koje tolerišemo i lako opraštamo. Najgrđe od svega jeste to što sve radimo na gurku, na mišiće i uz tuđu pomoć!
Nikako sami da se latimo posla i krenemo da pravimo bolje okruženje, bolju osnovu za budućnost, da postanemo malo više vredni, taktični, mudri i odgovorni, ako ne zbog nas samih, onda zbog budućih generacija kojima bi u nasleđe trebalo da ostavimo nešto bolje od gorkih plodova inata, nemara, agresivnosti i netolerancije koji su nas kroz istoriju skupo koštali.
DRUŠTVENA ODGOVORNOST: Nema podneva da ne izađemo maksimalno nalickani i uštirkani na popodnevnu kafu i čavrljanje sa prijateljima, jer je neobično važno da budemo viđeni i da mi druge vidimo! Uživamo tako u malim stvarima , a da ni jednog trenutka ne pomislimo na činjenicu da samo prosipamo svoje dragoceno vreme, čime štetimo sebi, gradu i opštem boljitku. Dakle, našem, ne komšijskom boljitku, jer je komšijina krava odavno crkla.
Postavlja se zato pitanje kada ćemo višak energije utrošiti na opšte dobro, na stvari kojima ćemo pokazati da smo lično i društveno odgovorni, a ne po kladionicama, kafanama i kafićima,
Ako ne znamo kako navedeni princip funkcioniše, ajde da umesto Fejsa, Vibera i ostalih koještarija, na internetu ukucamo – “društvena odgovornost”. Ako imamo volju i želju, mnogo toga ćemo pročitati i naučiti, jer biti odgovoran nije lako, ali je korisno i nadasve preko potrebno! Bar nama koji od drugih nemamo ništa, a od sebe možemo imati mnogo više!
DOBROVOLjCI: Ne tako davno su veliki kolektivi u lokalu jednom godišnje organizovali akcije dobrovoljnog karaktera. One su znale da okupe veliki broj zaposlenih i članove njihovih porodica, ali i obične prolaznike koji bi se spontano priključili. Zvuči neverovatno? I meni bi bilo neverovatno da u tim akcijama i sam nisam učestvovao!
Iskren da budem, kada god na televiziji vidim neki prilog o omladinskim radnim akcijama, obuzmu me iskreni ponos i prijatna jeza. Čak pomislim kako bi danas bilo dobro pokrenuti tako nešto i koliko bi se ja lično lepo osećao da učestvujem u takvim poduhvatima, koji će se pamtiti i prepričavati.
Zato se pitam kako su akcije funkcionisale, kakva im je bila organizacija, hijerarhija, jer nije ni bilo malo lako sve to dovesti u sklad i sa toliko mladih ljudi sve osmisliti, postaviti i realizovati.
U stvari, sve te akcije su zapravo bole organizovane kao neka vrsta firmi. Svaka je imala svoj žiro-račun, ugovore o poslovima koji se moraju obaviti, a rad je naplaćivan od investitora. Za uzvrat, brigadiri su dobijali smeštaj, hranu, odeću, obuću, prevoz, zabavno-sportski život i slične sadržaje. Naravno, u osnovi svega su bili veliki polet i entuzijazam mladih koji su dali istorijske rezultate i dela za pamćenje.
GLEDAM NA TV: Pokušavam sada da se setim neke dobre „organizacije“ koja je realizovana u gradu poslednjih godina. Pre neki dan sam na televiziji, u okviru neke retrospektive dešavanja u nekadašnjoj Jugoslaviji, gledao prilog o legendarnim omladinskim radnim akcijama – popularnim ORA. Zato čovek mora da se divi kada čuje šta je sve tada urađeno, koliko je kilometara autoputeva napravljeno, koliko pruga i dugih kapitalnih građevina su tada izgradili miliona mladih Jugoslovena? Pre skoro 40 godina, organizovana je poslednja ORA. Bilo je to u okolini Pirota. Zato je prava šteta što akcija i danas nema.
NIJE BAŠ TAKO: Danas se kaže “toga više nema”, ili “ta vremena su prošla…”. A, da li su stvarno prošla? Možda i jesu. No, da li mogu da se vrate, da ponovo oživi taj duh zajedništva, kolektivne solidarnosti, jednakosti?
Naravno da može, ali će oni naši dežurni skeptici, naše „bađavdžije“ reći kako nema ništa od te ljubavi, kako je ponovo nekome proleteo socijalizam kroz frontalni korteks ono malo mozga, pa piše gluposti o radim akcijama, o druženjima i volonterizmu. Nije dragi moji u potpunosti tako.
Eto, i ja sam dosta razmišljao o čemu da pišem u ovoj rubrici, a da pri tom na potrošim vaše i svoje slobodno i dragoceno vreme, koga odavno imamo jako malo na raspolaganju. I, rešio sam da ga potrošim na ovoj, nadam se zanimljivoj temi, čiju će poruku prepoznati mudri i malobrojni. Bogu hvala što takvih još ima, što postoje tu negde među nama. Ja čak mislim da ih ima i više nego što mislite.
PROFIL:
Milan Krstić je rođen u Vranju1979. godine. On je profesor engleskog jezika i književnosti, a trenutno je zaposlen u Službi prodaje kompanije “Alfa Plam” u Vranju. Ima 17 godina radnog iskustva u nekoliko domaćih i internacionalnih kompanija.
Karijeru je započeo u UN programu za razvoj juga Srbije, a potom kao stručni saradnik u nekoliko domaćih i inostranih nevladinih organizacija i konsultantskih kuća. Nakon rada u privatnom i nevladinom sektoru, karijeru je nastavio u BAT-u, na više različitih i odgovornih poslova. Potom 2012. godine karijeru nastavlja u kompaniji “Alfa Plam”, gde do danas radi. Uz sve obaveze i poslove, upisao je i uspešno pohađa master studije iz oblasti menadžmenta.
Oženjen je, otac jednog deteta.
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.