VRANjSKE: Kakav ste utisak stekli o vranjskim glumcima?
MIJOVIĆ: „Ružu, uvelu“ ne bismo mogli da napravimo ni u jednom drugom pozorištu, niti sa drugim glumačkim ansamblom. A mislim da ovakav tekst uopšte nije lako igrati, posebno ne na način na koji je reditelj želeo, i veliko je umeće biti otvoren za ovakve stvari. Svaka čast glumcima Pozorišta „Bora Stanković“! Ta linija prepoznavanja i poverenja od Bore Stankovića, preko mene, reditelja i glumaca je jednostavno mogla da se dogodi samo tu i samo tada.
Budući da ste dugo istraživali, kako ste vi pročitali Boru Stankovića i kako ste ga doživeli?
Bora Stanković je jedan od najsugestivnijih pisaca sa kojim sam se susrela. I, pre svega, ima snagu, moćan je toliko da pre nego što uspete racionalno da ga analizirate, već pulsira u vama. Taj spoj naturalizma i osećanja sveta ranog egzistencijalizma, bavljenje ženom na najintimnijem, najličnijem planu, istovremeno i društvenom, kritika patrijarhata ne samo kroz sudbinu žena, već i muškaraca, i taj fatum, nadvijen nad nama – sve to izbija iz njegovih dela. Da smo neka veća zemlja, Bora Stanković bi na svetskom planu bio u ravni sa Zolom, Strindbergom…
Koliko su likovi u Borinim delima inspirativni za jednog dramaturga?
Toliko, da nastavljaju da žive potpuno nezavisno od literature, vremena i prostora.
Poznato je da Vranje nema zgradu pozorišta. Kako to komentarišete?
Kao dokaz da ideja živi duže od materije? Da li neko kome je to posao uopšte shvata veličinu problema i apsurd cele situacije?
Kod nas što su gori uslovi u kojima se radi, rezultati su bolji. Kakvo je vaše tumačenje ovog fenomena?
Ja se bojim te tvrdnje i nesvesti da to ne može zauvek tako. Kao što kaže Aca Popović, a parafrazira reditelj Milan Nešković u programu predstave „Ruža, uvela“: Ne treba ruže gajiti u podrumu i zalivati ih vrućom vodom da bismo videli koliko su one otporne.
Na predstojećem Sterijinom pozorju učestvovaćete sa „Ružom, uvelom“. Kakva su vaša očekivanja, budući da će vam konkurencija, između ostalih, biti beogradska i novosadska pozorišta?
U produkcionom smislu, radi se o predstavama koje su neuporedive sa vranjskom. To jeste veliki hendikep, ali ne mora nužno da bude. Ova predstava je od samog početka rada na njoj, ogromne nedostatke preokrenula u sopstvenu korist.
Od pet najboljih uloga, tri su pripale Vranjancima. Kako gledate na to?
Često su stvari baš onakve kakve jesu. Jednostavno su bili najbolji.
Šta se dešava u glavi stvaraoca pred festival? Mislite li na nagrade ili na nešto drugo?
Velika je radost i svojevrsno čudo taj samostalni život predstave. To me i dalje fascinira više od svega.
Kakav je vaš stav po pitanju komercijalnih pozorišta? Vranjsko pozorište nije komercijalno.
Previše je rasprava na temu komercijalizacije pozorišta i podilaženja publici. Ne verujem da je dobro pozorište publici dosadno. Ali, pre svega, kulturna politika države mora biti usmerena na finasiranje kvalitetnih predstava koje će publika prepoznati. Pozorišna umetnost teško opstaje u pijačnoj prodaji.
PROFIL
Jelena Mijović rođena je 21. marta 1971. godine u Beogradu. Diplomirala je Dramaturgiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Mnoge predstave koje je radila osvojile su nagrade u zemlji i van zemlje. Od 1999. godine, dramaturg je Pozorišta Ateljea 212.
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.