Ovim rečima markira najznačajnije probleme u vranjskoj košarci Dušan Nikolić (28), doktor nauka u oblasti fizičkog vaspitanja i sporta koji je ovo prestižno akademsko zvanje stekao sa 28 godina. Za vreme doktorskih studija i nakon toga, ovaj Vranjanac koji živi u Nišu objavio je dvadesetak stručnih i naučnih radova u domaćim i stranim časopisima a koautor je i knjige “Basket 3 na 3″ koja se odlukom Nastavno-naučnog veća Fakulteta sporta i fizčkog vaspitanja Univerziteta u Nišu, koristi kao udžbenik i izvor nastavnog i ispitnog materijala predmeta “Basket”.
Nikolić kao probleme vranjske košarke navodi i nedostatak stručnih kadrova kao i nesistematski rad u periodu rasta i razvoja.
“Sredstva se moraju odvajati i za školovanje stručnih kadrova. Trenutno u Vranju nemamo mlade ljude koji su zainteresovani za trenerski posao u košarci. To i ne čudi, s obzirom na to da se i dalje pažnja poklanja seniorima i novac troši bez jasnog cilja. Što se tiče nesistematskog rada u periodu rasta i razvoja, treba pomenuti da je Vranje jedan od retkih gradova koji nema bazične sportove: atletiku, plivanje i gimnastiku. Takođe, Vranje je jedan od retkih gradova koji nema školice sporta koje mogu da budu veoma korisne za razvoj bazičnih motoričkih sposobnosti”, kaže sagovornik.
Prema njegovim rečima, poznato je da su senzibilne faze (jasno definisani periodi pogodni za razvoj određenih motoričkih sposobnosti) jako važne u procesu odrastanja i prestavljaju osnovu za kasnije specifične sposobnosti.
“Ukoliko se pomenute faze ne iskoriste, sportista neće nikada dostići svoj genetski maksimum. Smatram da u Vranju ne postoji jasan plan i program u okviru klubova koji obraća pažnju na pomenuto”, navodi Nikolić.
On je školovanje započeo u OŠ „Prvi maj“ iz Vrtogoša, odeljenje u Katunu, da bi ga od petog razreda nastavio OŠ „Radoje Domanović“ u Vranju a potom i u vranjskojGimnaziji „Bora Stanković“. Fakultet fizičke kulture i sporta u Nišu upisao je 2007.godine, gde je i stekao pomenuto akademsko zvanje. As ve vreme školovanja pratila ga je – košarka…
“Tokom školovanja u Katunu, život na selu bez mobilnih telefona i kompjutera podrazumevao je da vreme provodimo napolju igrajući fudbal. U to vreme pratili smo i nastupe košarkaške reprezentacije Jugoslavije na EP 1995. godine u Atini, OI 1996. godine u Atlanti, EP 1997. godine u Barseloni, SP 1998. godine u Atini. Uspesi naše reprezentacije učinili su da se javi interesovanje za košarku. Međutim, niko od mojih vršnjaka nije hteo da zameni fudbal pa sam bio prinuđen da sam šutram na improvizovanom košu u svom dvorištu.
Nakon toga je usledio rat 1999. godine, tokom kojeg su u mojoj kući spavali vojnici Vojske Jugoslavije. S obzirom na to da nisu imali puno posla u toku dana, kao pripadnici poslednje borbene linije, igrao se basket. Tako sam konačno dobio ortake za basket, a sve je bilo nalik filmu „Nebeska udica“. Igrali bismo dok se ne pojave avioni, a onda svi u sklonište”, seća se Dušan.
Nekadašnji genaralni sekretar FIBE Bora Stanković jednom je izjavio: „Da nije bilo Drugog svetskog rata, ne znam da li bi se košarka razvila u Jugoslaviji onako kako se razvila“, aludirajući na igranje košarke za vreme okupacije u Beogradu kada su se pojavili pioniri jugoslovenske škole košarke. Slično tome, igranje basketa sa vojnicima za vreme rata 1999. godine doprinelo je da Dušan zavoli košarku. Prve elemente košarkaške tehnike naučio je upravo od vojnika.
“Kada sam upisao peti razred u Vranju počeo sam da treniram košarku za školsku sekciju kod profesora Dragana Radičevića. Uspesi reprezentacije na EP 2001. godine u Turskoj i SP 2002. godine u Indijanapolisu doprineli su da košarku zavolim još više. Ubrzo sam treninge nastavio u Ekonomcu, sa trenerima Cvetkom Simonovićem i Nenadom Petrovićem. Od 2002 do 2007. godine nastupao sam za KK Jug iz Vranja, a košarkaška znanja sticao od trenera Dejana Petrovića i Srđana Nikolića. U to vreme bio je veoma interesantan gradski derbi između mlađih kategorija Juga i Ekonomca, koji je okupljao od 1.500 do 2.000 gledalaca. Od 2004. godine postao sam standardni igrač seniorske selekcije. Košarku smo igrali iz ljubavi. Dobijali smo patike, sendviče, ponekad večere i džeparac za putovanja. Međutim, u to vreme nismo bili svesni da nam je košarka dala mnogo više od trenutnog zadovoljstva: vaspitanje, sportski duh, upornost, karakter, borbenost. Svi košarkaši iz moje generacije su danas uspešni, obrazovani ljudi”, ističe sa ponosom Nikolić.
Gimnazijski dani u Vranju bili su dani košarke i treninga: dva puta a nekada i tri puta dnevno.
“U to vreme nisam bio previše zainteresovan za školu i sve vreme sam poklanjao treninzima i košarci. Ustajanje u pet ujutru, trčanje, tuširanje, škola pa popodnevni trening sa ekipom, a posle treninga basket u kraju sa društvom. Takav način života bio je jako naporan. Dešavalo se da od premora prespavam časove u poslednjoj klupi. Znali su to i profesori, nisu zamerali, verovatno su osećali tu energiju i želju za uspehom. Ali, sa poslednjim danima u gimnaziji već sam znao da profesionalni košarkaš neću da budem. Razlozi su mnogobrojni. Ako sad sa stručne strane pogledam moje treninge u to vreme mogu reći da sam radio sve ono što nije trebalo, a nisam ono što je trebalo. Verovatno je nedostajalo i talenta, ko zna. Kockice se nisu složile i na meni je bilo da biram: studiranje, amaterska košarka ili posao. Kao gimnazijalac i sportista nisam bio stručan za bilo koji posao, košarkaš – amater nisam želeo da budem. Izabrao sam studiranje i nisam pogrešio”, napominje Dušan.
Upisao je Fakultet sporta i fizičkog vaspitanja u Nišu i prestao sa aktivnim igranjem košarke.
“Spremanje prvih ispita bilo je jako naporno. Nedostajala mi je košarka u to vreme, koju je zamenio basket ispred zgrade. U početku nisam imao velike ambicije sa fakultetom i ispitima. Cilj je bio položiti ispit bilo kojom ocenom. Sećam se da sam ispit Teorija fizičke kulture spremao danima. Nisam mogo da zapamtim dve definicije. Nedostajala mi je koncentracija, falili su treninzi, drugarstvo, putovanja sa ekipom. Nedostajala je i navika za učenjem. Prva ocena iz pomenutog ispita bila je osmica. Kako sam polagao ispit za ispitom rasli su mi samopouzdanje i ambicije, a učenje je bilo sve lakše. Zavoleo sam predmete, zavoleo sam struku. Svu energiju, upornost, motivaciju koje sam imao za treninge usmerio sam ka ispitima i fakultetu. To je ono što mi je dala košarka i sport. Nisam voleo da gubim utakmice na terenu, a na fakultetu nisam voleo da ne znam i da padam ispite”, iskren je Dušan.
U drugoj i trećoj godini studija vratio se košarci i utakmicama. Igrao je za KK „BSK Junior“ iz Bujanovca bez treninga. Igranje u Bujanovcu bila je rekreacija, druženje i prilika da se sklope nova prijateljstva koja i danas traju. U to vreme trener u Bujanovcu bio je Siniša Stošić iz Leskovca. Nekadašnji profesionalni igrač i trener od koga je, kaže, mnogo naučio.
Diplomirao je 2011. godine prosečnom ocenom 8,72 i iste godine upisao master studije koje je završio 2012. godine sa prosečnom ocenom 9,3. Naučno-istraživački rad, kao i želja za novim saznanjima postakli su ga da upiše doktorske akademske studije 2012. godine.
“Nakon upisivanja doktorskih studija profesori Dragana Berić i Miodrag Kocić ponudili su mi da, kao student doktorskih studija, budem angažovan u nastavi kao saradnik na predmetima Košarka i Basket. Bilo je pravo vreme da se teorija primeni u praksi. Kao saradnik u nastavi na ovim predmetima bio sam angažovan od školske 2012/2013. Tada sam angažovan i u Komisiji za realizaciju pripremne nastave za upis studenata u prvu godinu osnovnih studija, kao i Komisiji za realizaciju prijemnog ispita za upis studenata u prvu godinu osnovnih studija. Zahvaljujući pomenutim profesorima, njihovim instrukcijama, njihovom nesebičnom prenošenju znanja upotpunio sam svoja koja sam stekao tokom studija. Doktorsku tezu, pod nazivom Kompleksni trening mladih košarkaša odbranio sam 30.marta 2017. godine sa svojih 28 godina i stekao naučni naziv Doktor nauka – fizičko vaspitanje i sport. Doktorske akademske studije, sportske nauke završio sam prosečnom ocenom 9,71”, napominje Dušan koji je za vreme doktorskih studija i nakon toga objavio oko 20 stručnih i naučnih radova u domaćim i stranim časopisima.
U tekućoj školskoj 2016/2017. godini, angažovan je kao saradnik u nastavi na pomenutim predmetima.
Nikolić ne krije da se nada se nekoj lepšoj budućnosti košarke u Vranju.
“Ono što raduje jeste uspeh koji su nedavno postigli pioniri KK Jugbasket sa svojim trenerima Marjanom Stanojkovićem i Nenadom Stajićem, a to je plasman među 16 najboljih ekipa u Srbiji. Pomenute trenere smatram jedinom svetlom tačkom u vranjskoj košarci. Pokazali su znanje, kvalitet, želju za radom i da ne postoji sujeta među njima. Treba im pružiti podršku i nadati se da će se pojaviti još neko od mlađih ko će im se pridružiti na putu razvijanja košarke u Vranju. Vranje to zaslužuje”, zaključuje Dušan Nikolić.
U pripremi nova knjiga
“Cilj mi je da nastavim svoje usavršavanje, da nastavim sa naučno-istraživačkim radom. Trenutno pripremam knjigu Tehnika košarke, nadam se da će biti gotova za nekoliko godina i da će svojim kvalitetom, pored publikacije kod nas u Srbiji zavrediti i prevod na nekoliko stranih jezika”.
Životni moto
Mogu da prihvatim neuspeh, ali ne mogu da prihvatim da prestanem pokušavati (Majkl Džordan).
MOTOROM PO BALKANU
“Vozim “Yamaha Drag Star” 1100cm a motorom putujem od 2011. godine. Vožnja motorom za mene predstavlja slobodu. Osećaj je neprocenjiv – to mogu razumeti samo motorciklisti. To je jedan vid rekreacije, trenuci kada se sjedinim sa prirodom i zaboravim na sve probleme.Volim duga putovanja koja traju od 15 do 20 dana. Putujem sa svojom devojkom Aleksandrom i prijateljima Belčom, Džonijem, Nikolom. Plan puta nikad nemamo. Znamo samo da je polazak iz Vranja i da je cilj Vranje, ali ukoliko je moguće da povratak ne bude istim putem. Do sada sam obilazio Grčku (Zakintos, Krf, Lefkada, Kefalonija, Korint, Atina, Volos, Hanioti, Stavros, Patra, Loutraki, Leptokarija, Igumenica, Meteori), Makedoniju (Ohrid), Bugarsku (Nesebar, Bansko, Ćustendil), Albaniju (Saranda), BiH (Višegrad, Trebinje, Sarajevo), Crnu Goru (Podgorica, Budva, Herceg Novi, Bar, Ostrog, Žabljak). Najuzbudljivije je bilo putovanje kroz Albaniju. Uspomena za ceoživot. Tu avanturu smo doživeli moj kumašin Negovan i ja. Na jednoj pumpi usred Albanije u nekom planinskom mestu pitali su nas odakle smo. Sećam se da sam se skamenio i bojažljivo odgovorio iz Srbije. Dobili smo tapšanje po leđima i koka kolu. San mi je putovanje motorom oko sveta”, veli Dušan.
FIZIČK PRIPREME
“Pedesetih i šezdesetih godina dvadesetog veka bilo je uobičajno da se sportisti, koji se bave ekipnim sportovima, kao što su fudbal i košarka, uvode u sportsku formu jedino igranjem datog sporta. Nešto kasnije, takmičari i treneri su uspeh pojedinih ekipa i sportista počeli da pripisuju veoma intenzivnom treningu usmerenom ka razvoju fizičkih kvaliteta. Kako su zahtevi takmičenja na svim nivoima postali veći, poraslo je i interesovanje za fizičku pripremu sportista kao suštinske komponente trenažnog procesa. Danas je nemoguće zamisliti vrhunsku košarku bez adekvatne fizičke pripreme”, objašnjava Dušan.
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.