PERJE I SOMOT
VRANjSKE:„Perje i somot“ je vaša najnovija zbirka pesama koja će biti objavljena ove godine. O čemu govorite u njoj?
MARIĆ:Na nagovor prijatelja krenuo sam sa odabirom pesama za novu zbirku. Uzeo sam u obzir samo jednu trećinu materijala koji imam i tu sam bio na slatkim mukama da dođem do broja pesama koje treba uvrstiti u knjigu. Dosta se proširila mreža mojih prijatelja u svetu kulture. Naslov sam odabrao u interakciji sa njima. Perje i somot je naslov jedne moje pesme. Mislio sam na perjane jakne i somotske pantalone u pesmi, ali jedna prijateljica je pronašla simboliku koje ja do tada nisam bio svestan. Perje, to je simbol pučanstva, a somot aristokratije. Između pučanstva i aristokratije, tu sam, negde.
Vaši stihovi ne ostavljaju ravnodušnim književnu kritiku. Šta je suština vaše poezije?
Ima dosta kontradiktornih reakcija na moj rad. Najbolje je kada ima reakcije, ne valja kada je nema. Jedan moj prijatelj mi reče, da je to zato što sam prespojio mnoge stvari. U meni se, kako kaže taj moj prijtelj, prelama mnogo uticaja koji nisu uobičajeni. Odatle i toliko osporavanja ali i preuveličavanja. Ja toga tek sada postajem svestan.
Naslovi knjiga pesama koje ste objavili ne mogu a da ostanu ne primećeni: „Vikend na mesecu“, „U gradskoj vrevi“ i „Predeo slikan očajem“. Da li vas i zbog toga svrstvaju među pesnike postmoderne?
Ja sam multimedijalni umetnik. Ne izmišljam toplu vodu, a ćunka je već izmišljena. U interakciji sam sa svim i svačim. Ima toga podosta s obzirom na moju „kilometražu“ u kulturi. Volim da se poigram sa žanrovima, sa formama, da se našalim. Montipajtonovski humor mi je jako blizak.
Porodičan ste čovek, doktor ste stomatologije. Uvek, međutim, sa sobom nosite beležnicu. Ko ili šta u vama izaziva pesnički poriv da beležite stihove i kasnije ih pretačete u pesmu?
Pesmu o Džambolaji napisao sam na masnoj hartiji bureka dok sam čekao torbu iz Vranja na železničkoj stanici u Nišu. Momenat je jako bitan da ne isčezne osnovna emocija.Čitam Čehova u poslednje vreme. Čehov je bio lekar a pisanjem se bavio zbog honorara. Kakva je to zemlja bila Rusija! Ja se stomatologijom bavim iz finansijskih razloga, a pišem iz hobija. Veliki deo negativne energije tako izbacim iz sebe, a tu pripomažu sviranje i pevanje. To mu dođe kao joga, kung fu, meditacija i molitva u isto vreme.
Pišete pesme u četvoro-četvrtinskom taktu, pa vas kao kantautora porede sa Džonijem Štulićem i Nilom Jangom. Kako na ova poređenja reagujete?
Dok sam čitao Krležu meni se Džoni „otvorio“ na jedan sasvim novi način. To su te neuhvatljive veze između srodnih duša. Ne mogu racionalno objasniti to polje uticaja Džonija na mene, a i na druge. To je jedan stil, jedan prvac u umetnosti, gde se sve nadovezuje jedno na drugo. „Azra“, „Haustor“, „Idoli“, „Šarlo Akrobata“, Rambo Amadeus. Nil Jang je svakako uporediv sa mnom zbog obimnosti dela, a i upotrebe gitare i glasa. To je taj kantautorski pristup, strast, kao i megalomanski projekti. Imam dosta toga da ponudim. Izvire iz mene, kao mineralna voda. Dilema je da li to flaširati ili dopustiti da teče i ponire u podzemlje.
Kako muzika koju ste slušali u mladosti, knjige kojima se vraćmo ali i ličnosti iz sveta glume i kultni filmovi, mogu da utiče na ljude kasnije?
Gitaru sviram od srednje škole. Kao mali sam bio fasciniran Čarlijem Čaplinom. Posle su se pojavili Djorđe Marjanović, Zdravko Čolić i „Bijelo Dugme“, a to je zapravo Duško Trifunović. Kasnije su me se dočepali Bora Djorđević, Štulić, „EKV“, „Partibrejkersi“, Darkvudi. Ako tome dodamo uticaj kultnih filmova i serija, stripa, književnosti, psihologije i filozofije, dolazimo do zaista širokog spektra uticaja. U jednom momentu se to definisalo kao poezija. Tek nakon toga sam postao doktor, pa doktor specijalista. Onda sam se vratio na izvor,i čuo sam bluz. Doktor u poeziji, poeta u stomatologiji.
Teme koje obrađujete su sociološke, govore o mentalitetu sa ukusnom dozom sarkazma. Kako vam to uspeva?
Posle nekih književnih kritika postao sam svestan uticaja Duška Radovića na mene i koliko sam mu nalik. Nikada nisam voleo da budem suvoparan, a klonio sam se dosadnih dela u umetnosti. Duh se oseti, ima puno duhom obdarenih ljudi u svim profesijama. O svemu govorim sa dozom humora. Humor je kao lakmus papir.
Šta je „Društvo živih pesnika“ čiji ste član? Kako je došlo do formiranja tog udruženja?
Društvo živih pesnika je balkanska kulturna unija. Ideja je da poezijom poveže narod koji govori istim jezikom posle raspada zajedničke države. Ujedno, tu su se pronašli od establišmenta prećutani pesnici, mahom urbanog senzibiliteta. Mene su tamo oberučke prihvatili i osetili kao svog, kao istomišljenika. Za njih sam objavio ,, Predeo slikan očajem“, zbirku pesama i aforizama na oko 350 strana. Pošto je knjiga elektronska može se besplatno čitati na sajtu Društva živih pesnika.
Koji je vaš motiv da komponujete sopstvene pesme i na taj način rušite granice lokalnog. Mislite li da se može napraviti teritorijalna razlika u poeziji?
Motiv je bio da se dopadnem društvu u početku i ubacim po neku svoju pesmu dok sviram tuđe, na tim našim sedeljkama i okupljanjima. Kasnije sam u tome našao odušak za svoje duševne nemire. Opevao sam svoje hodočašće. Pesma je pevanje u izvornom značenju. Bit. Ja bitišem u poeziji. Pokušavam pesmom dospeti do svog bića, do svoje suštine, teritorije. Muzika i poezija nemaju granice, kao što reče Lenon.
Željko Toprek, pesnik iz Republika Srpske, za zbirku ,,Predeo slikan očajem“ je između ostalog napisao da se muškarci ponekad tresu ispred vrata zubara. Toplo preporučuje vašu pesničku ordinaciju svim natprosečno hrabrim ljudima koji konzumiraju plodove zalivene umetničkim zapažanjem i istinom. Kakvo osećanje u vama izazivaju ovakve kritike?
Ljudi se plaše stomatologa. Željko mi je u jednom razgovoru rekao da je ostao zapanjen masjtorstvom i količinom tema koje sam obradio u knjizi ,,Predeo slikan očajem“. Hteo je da istakne sveobuhvatnost mog dela. Svestan sam da se u književnim kritikama uvek malo pretera sa pohvalama. Prosto to se tako radi.
Na društvenoj mreži Fejsbuk, objavljujete svoje video snimke, u kojima pevate i svirate. Koliko su danas društvene mreže moćne u smislu da se na najbrži način plasiraju stihovi?
Pažnju medija koju sada imam dugujem fejsu. Fejsbuk je kao i svako tehnološko sredstvo podložan upotrebi i zloupotrebi. Smatram da imam šta da ponudim i da mi je u interesu da objavljujem, dok je to tako i dok osećam potrebu biću aktivan.
Gde su do danas objavljivani vaši stihovi, s obzirom da će jedna vaša pesma biti objavljena u „Gradini“?
Tek sada se neka vrata otvaraju, a ja se pitam zašto. Nikada nisam bio poltron ili navalentan tip. Možda sam uhvatio zadnji voz za moju promociju pesništva. Nije kome je rečeno, nego kome je suđeno.
SAMO DO SEBE
Imali ste nedavno pesnički susret sa Nišlijama. Kakve utiske donosite otuda?
Susret sa klincima u osnovnoj školi koja nosi ime Branka Miljkovića, u školi u koju se Miljković zaista pojavljivao u biblioteci i darivao im knjige, kao i Andrić, bio sam predstavljen kao njihov naslednik, maltene. Deca dolaze da im potpisujem knjige, moralo je malo da godi sujeti. Zatim književno veče u lepoj sali Doma Vojske Srbije, susret sa generalima u penziji i njihova poetska zanesenost. Ja sam niški đak. Buđenje nekih uspomena, susret sa dragim ljudima, lepota.
Član ste Udruženja književnika Vranja. Koliko su značajne te organizacije i imate li koristi od toga?
Udruženje književnika Vranja je esnafsko udruženje gde se pojavljuje više ljudi sa različitim idejama. Tako nešto je potrebno Vranju ali fali finansijska i institucionalna podrška da se animiraju pravi ljudi.
Kako ocenjujete srpsku i lokalnu književnu scenu?
Sada to već ide ,,samo od sebe“ i pitam se čemu sve to i šta ja imam od toga. Srpska književna scena postoji ali je pod svetlom reflektora samo onaj njen komercijalni deo. Na lokalu imamo konkurse iz oblasti kulture koji koliko-toliko stimulišu barem pokretanje kulturnih projekata. Trebalo bi posvetiti više pažnje daljoj eksploataciji, upotrebi i popularizaciji tih projekata. Da kritikujem mogu dosta toga ali je bolje da pohvalim jer i to je ipak nešto. I sam ovaj intervju je dobar znak.
Profil
Nenad Marić rođen u Vranju. Doktor je specijalista opšte stomatologije. Objavio je do sada tri zbirke poezije i to: ,,Vikend na Mesecu“ , Knjige Vranjske, Vranje 2009. ,,U gradskoj vrevi“ Aurora, Vranje 2014. ,,Predeo slikan očajem “ (pesme i aforizmi) Društvo Živih Pesnika , Beograd, 2015. Pesnik je i kantautor, svoje pesme komponuje i peva uz gitaru. Zastupljen je u nekim zbornicima i antologijama pesama, ima aktivan profil na fejsbuku gde prezentuje svoje stvaralaštvo.
JA SE STVARNO NE SEĆAM
(pesma iz najnovije zbirke „Perje i somot“)
Ja se stvarno ne sećam
Ni koji je bio grad
Ni da li je bio šampanjac ili vino
Ni da li sam bio mlad
Ni da li je bila ploča ili kaseta
Ni koji je bio kurs
Ni iz koje je to knjige
Ni da li je bila šala ili ozbiljno
Ni da li sam bio gladan ili sit
Stvarno se ne sećam
Da li je to bitno sad
Bitno je da se sećam
Koje je boje bio šal
Da li sam to bio ja
Ili junak iz neke priče
Lepo je bilo
Svirka je bila do kasno u noć
Ili je to bila žurka
Da li je bila moja
Ili devojka druga mog
Više se tačno ne sećam
Svega se sećam
Samo ne tog
Nebitno je za literaturu
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.