RASKRSNICA – CENTAR: Druga ulica je dolazila iz pravca današnje Pošte. Ona se, kod zgrade „Elektrodistribucije“, gde se nalazi sahat, ukrštala sa glavnom. Mesto gde se ukrštaju četiri ulice, turci nazivaju „!!!!!!!!!dort yoll“ –raskrsnica, a to je bio centar Bujanovca.
Bujanovačka čaršija je, sredinom prošlog veka, imala oko130 dućana, zanatskih radionica, dva lepo uređena hotela, nekoliko kafana, mehane i hanove. Varoš su krasile novosagrađene dvospratne kuće i javne zgrade. Vlasnici zgrada su u prizemlju držali dućane sa džamli pendžerima, a na spratu su stanovali. Oni koji su imali po više dućana davali su ih pod kiriju. Bujanovački dućani su još u to vreme bili dobro uređeni po uzoru na one u Skoplju, Kumanovu i Velesu. Radnje su bile ukrašene slikama i ogledalima.
U dva hotela nije se spavalo na hasurama kao ranije po hanovima, već u krevetima. Sofra sa tronošcima zamenjena je stolovima i stolicama. Vrlo brzo hotelski nameštaj postao je deo nameštaja bujanovačkih kuća.
Tako Hadži Vasiljević piše da su „u izgradnji lepih dvospratnih kuća od tvrdog materijala, prednjačili naročto Turci i Arnauti, ali i Srbi su imaju lepih kuća“.
Od javnih objekata koji su ulepšavali grad, a bili su sagrađeni od tvrdog materijala, bile su zgrada hućumeta (upravna zgrada),Turska škola – produžena Ruždija. Srpska škola je takođe bila smeštena u lepoj dvospratnoj zgradi.
U Bujanovcu su, u samom centru, 1884. godine, izgrađene džamija i tekija. Džamiju je sagradio Zaim-aga muadžir, iselenik iz Vranja, koji je imao čifluke u Levosoju i nekim selima Preševske kaze. Za potrebe putnika namernika i trgovaca, funkcionisala su i dva hana: Zair-čaušev i Pašin han.
TRGOVINA I ZANATSTVO: Pomeranjem srpsko-turske granice kod Ristovca 1878. godine, u Bujanovcu počinje ubrzani razvoj trgovine i zanatstva. Hadživasiljević o tome zapisuje: “U varošici Bujanovac vodi se dosta jaka trgovina.“. Najviše se trgovalo užadima, konopljom, žitom, sitnom i krupnom stokom.
Užad i drugi proizvodi od konoplje, kao što su oglavi, kolani, hamovi, paldrme, praćkice… bili su veoma kvalitetna i tražena roba. „Bujanovački konopci – jaki kao lanci“, hvalili su trgovci svoju robu. Po njih su u Bujanovac dolazili trgovci iz najjužnijih delova Balkanskog poluostrva,Turci,Grci, Jevreji… i prodavali ih na sve strane Balkana. Koliko god da se u Bujanovcu preko nedelje proizvelo robe od konoplja, sve bi se u ponedeljak na pijaci prodalo.
Užarijom su se bavili Bujanovčani starosedeoci, a zvali su se sukači. Zato je jedna petina atara bujanovačkog polja bila zasađena konopljom, varošica postala centar za prodaju užadi i konoplja, a bujanovačka pijaca najpoznatija u ovom kraju.
Pored konoplja u Bujanovcu se mnogo trgovalo i stokom. Ovde kupljenu stoku su prodavali su trgovci u Velesu i Prilepu. Pojedini trnovački trgovci, kao što su bili Velija Jonuzagin i Dali Salihu Krivolak, stoku su vagonima izvozili u Solun! Bujanovac je u trgovini sa konopljem pretekao Vranje a u trgovini sitnom i krupnom stokom i žitom „potukja je varoš Gnjilane“, zapisao je Hadži Vasiljević.
CENTAR ZANATSTVA: U Bujanovcu se tada, u odnosu na sve okolne varoši, najviše prodavao špiritus. Odatle se raznosio po svim selima preševske i gnjilanske kaze, sve do krivopalaničkih sela. Vodeničari iz cele bujanovačke okoline tu su nabavljali vodenično kamenje, koje se donosilo iz Mitrovice i Kratova.
Sve je to stvorilo uslove za novi život, pa su Bujanovac počeli da nastanjuju razne zanatlije, a uporedo sa tim rasla je bujanovačka čaršija. Gotovo svi zanati koji su bili potrebni meštanima jedne kasabe, bili su smešteni u Bujanovcu, odnosno njegovoj Baščaršiji, pa su se tako nizali dućani u kojima su radili: berberi, grnčari, konduradžije (obućari), abadžije, terzije, tatlidžije (poslastičari), leblebidžije, kolari, kačari, opančari, potkivači, samardžije, bojadžije… a od svih njih najrazvijeniji je bio grnčarski zanat.
O njima možda nekom drugomprilikom.
PROFIL
Džahid Ramadani je rođen 1949. godine u učiteljskoj porodici. Osnovnu školu je završio u Bujanivcu, gimnaziju u Preševu, Višu pedagošku u Vanju, filološki fakultet u Skoplju, a magistrirao je na Učiteljskom fakultetu u Vranju.
U Bujanovcu je najpre bio nastavnik, potom profesor i direktor gimnazije, zatim glavni i odgovorni urednik Radio Bujanovca i osnivač TV Bujanivac. Penzionisan je 2014. godine kao republički prosvetni inspektor.
Ramadani je po vokaciji pesnik, publicista i prevodilac. Ceo radni vek se bavi pisanjem na srpskom, albanskom i turskom jeziku. U svojim pesmama i proznim tekstovima sa puno ljubavi i topline opisuje Bujanovac, njegove ljude i događaje.
Ostavio nam je pisane tragove o znamenitim objektima u kojima se vekovima odvijao život u Bujanovcu, objektima koje su nekada krasili ovaj grad, a sada mnogih više nema, kao što su: Stara opština, Turska škola, Srpska škola,
(sačuvana), o lekovitoj moći Bujanovačke-Karaman banje, čuvenom Bilač hanu, Škodrinoj kući u Starcu, albanskom ustanku u Vranjskom pašaluku… Pisao je i o najpoznatijim bujanovačkim trgovcima i zanatlijama koji su bili oličenje ovoga grada: Nikoli Laziću, Božinu Popoviću – Žiki Karči, Dimi Dodiću –Baronu, Josifu Timiću, Dinetu Timiću, Dajči ćebapčiji, Mula Hasanu, Mehmedu Čorovinji, Zejni šoferu i dr.
Maja ove godine je objavio zbirku pesama na albanskom jeziku „Bujanovac, moj ponos“.
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.