U sledećoj fazi, nastupa tzv. konstruktivni dijalog. Obeležavju je, uglavnom, iste fraze poput onih da će ova vlast biti drugačija u odnosu na prethodnu, otvorena za javnost i tolerantna prema kritici.
Period kohabitacije između Vranjskih i novopridošle garniture, po pravilu, kratko traje. Sve dok ne počnu da se pojavljuju tekstovi koji nisu po ukusu vlastodržaca. Sindrom moći polako potiskuje zdrav razum i ubrzo počinje, isprva tiho, a potom sve glasnije da se o Vranjskim govori kao „političkom neprijatelju“.
Ta floskula takođe je jedna od konstanti u našim odnosima sa vlašću. Ne zato što je tačna već najzgodnija za izbegavanje odgovora na konkretna pitanja o privilegijama, greškama, mahinacijama i raznim marifetlucima pojedinaca koji su, u međuvremenu, već osetili da politika može da bude vrlo lukrativno zanimanje.
Kod ove družine, kratke pameti a dubokih džepova, u tom trenutku proradi mehanizam samodbrane koji ih nagoni da razmišljaju kako bi im život i politička karijera bili mnogo ugodniji bez Vranjskih.
Istomišljenike, među onima koje Vranjske uhvate sa prstima u medu, hvala bogu, nađu vrlo brzo i tu počinje sledeća etapa. Umesto argumenata, Vranjskim se šljusne etiketa „političkog neprijatelja“. Kad god to čujem, znam šta sledi..
Pošto nisu baš kreativni, zadnja faza – metastaza, svodi uglavnom na isto. Otkazuju se reklame, vrši se pritisak na pojedine firme i pojedince koji imaju bilo kakav poslovni odnos sa Vranjskim, šalju upozorenja preko posrednika, huškaju kriminalce, pišu anonimne prijave…
Poznato i već viđeno, uključujuči i kraj ovog hepeninga: oni odlaze sa vlasti, u anonimnost, sledeću stranku ili zatvor, a Vranjske ostaju, tu gde jesu, već više od dve decenije.
Tako će biti i ovoga puta.
Ne verujete?
Ništa zato. Nisu ni oni pre vas.
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.