POLjOPRIVREDA: U penziji sam već 27 godina. Udaljio sam se od službe, a koliko mogu, radim neke poslove u poljoprivredi. Ipak, kad god pomislim na policijsku službu, prvo mi pred oči dođu Lazarevac, novembar 1964. godina i pogibija Slobodana Penezića Krcuna, predsednika Izvršnog veća Skupštine Republike Srbije, što je današnjim političkim rečnikom rečeno, predsednika Vlade Srbije. Da podsetim, Krcun je poginuo u saobraćajnoj nesreći, kod Lazarevca, na Ibarskoj magistrali, tako što je službeni automobil u kome je bio sa još dvojicom visokih funkcionera, pri velikoj brzini, sleteo sa klizavog puta i zakucao se u drvo.
Kažu da je to bio jedini Srbin koji pred Titom nije stajao mirno i sa njim znao da polemiše. Zato su se, posle njegove pogibije, u javnosti pojavile razne teorije o ovoj saobraćajki. Ono što je malo poznato, jeste da su posle tog udesa stradali mnogi pripadnici službe, veliki broj čestitih policajaca. Ja se i danas pitam hoćemo li i kada saznati gde su i kako završile naše kolege, brojni pripadnici službe. Više puta sam se noću budio i dugo razmišljao šta bih ja radio da sam na bilo koji način bio uključen u priču o pogibiji.
JA, POLICAJAC: Školovao sam se u Zagrebu. Kriminalističku metodiku i taktiku predavao mi je akademik prof. dr Tomislav Marković, stručnjak koga je tada Evropa uvažavala. Naučio nas je da nam svetinje u poslu budu: rad, red, disciplina i pravda.
Kada sam počeo da radim, mom resoru su pripadale Služba javnog reda i mira, Kriminalistička služba i Saobraćajna policija. Svaki operativac je imao svoju firmu u privredi za koju je bio zadužen i koju je poznavao je do detalja. Tako smo štitili društvenu imovinu. Posao je bio kompleksan, posebno od vremena kada je ovuda prošao magistralni put i kada je 60-ih godina počela industrijalizacija Vranja i ovoga kraja.
ŽENA, DECA, KOMŠIJE: Bio sam mlad i ambiciozan, pun snage i energije. U interesu službe, ja sam tada znao svaku ulicu i svaki sokak u Vranju, svaku kuću, ko gde stanuje, ko je kada prošao ulicom, gde je taj i taj putovao, gde je bio i šta je radio, šta je ručao, kako je živeo sa komšijama, sa ženom, kakva su mu bila deca…
Tokom rada sam formirao svoju kartoteku koja je, posle svakog slučaja, imala nova imena i nove činjenice. Svako ko je danas nešto napravio, sutradan je dobio karton u toj mojoj fioci. Potom sam na slučajevima iz te fioke završio fakultet. Zato, kada bih se ponovo rodio, opet bih bio policajac – istražitelj i analitičar.
PRLjAVI NOVAC: Odmah po završenom fakultetu i prvim operativnim radnjama na terenu, shvatio sam da zrno znanja bolje probija od zrna čelika. Tada sam naučio da su prvi i najvažniji svedoci na svakom uviđaju – tragovi sa lica mesta. Ako toga nema, ako nema dobrog uviđaja, nema ni dobre presude. Verbalni svedoci nama nisu mnogo značili. Znate ono „danas reko, sutra poreko“. A kada je na licu mesta pronađen trag, predmet,… e to je dokaz. Pa još kada je na svakom slučaju angažovana cela služba, svi njeni delovi… Pravda je tada na dohvat ruke.
Za sve vreme provedeno u službi, ja nisam imao ni jednu odbačenu prijavu iz tužilaštva. Za sve te godine, ni jedan sudija me nije pozvao na suočenje ili da dam dopunu. U sudu i tužilaštvu tada su radili prekaljeni pravnici, pravi profesionalci, odvažni i poslu predani ljudi: Mile Zlatković, Mića Dimić, Radisav Stanojević…
Danas u velikom broju slučajeva, taj put do pravde posut je novcem, prljavim novcem. Zato mi se današnja advokatura gadi.
AZBUKA: U moje vreme operativni rad je bio azbuka. Policajac je morao da bude operativac, da ume da kontaktira sa svima, od drvoseče do predsednika opštine. Kod svakoga je morao da ima autoritet. Policajac koji u životu nije bio okružen prijateljima i koji nije imao informacije u glavi, džepu, fioci, nije bio za policiju. Izuzetno su retki tada bili oni koji su zalutali u policiju.
Moj policajac je u poslu morao da radi za tim, da bude deo tima. Morao da bude hrabar, efikasan, energičan, da iz njega zrači patriotizam. Jednom rečju, takav policajac je mora da ima prvo zdrav razum, drugo, hrabro srce i treće- čiste ruke.
Tada, na teritoriji one velike Jugoslavije od Triglava do Djevđelije, ja nisam čuo da je neko iz službe krivično odgovarao. A pogledajte danas kakav autoritet ima policija. Pokušajmo da veliki broj njih danas „smestimo“ u formule i pravila ponašanja tog vremena.
PREVRTANjE KOSTIJU: Učili su nas: Ko se drzne na društvenu imovinu, taj je završio karijeru. Kao u Savezu komunista, ako si se ogrešiš o neke moralne principe, o demokratski centralizam, i tamo si završio karijeru.
U to vreme je sam sistem, njegova ideologija, svest o društvenim vrednosti, postavio neka pravila i neke standarde koji su, posebno u našoj službi, bili izdignuti na visok nivo. Nije tajna da se tada mnogo vodilo računa kada će ko biti zaposlen na nekom odgovornom poslu, u preduzeću, posebno u nekoj državnoj službi. Kada političari naprave spisak ljudi za neku firmu, za neku službu, on je obavezno dolazio kod nas da proverimo moralnu i ljudsku podobnost svakog pojedinca. Takvih spiskova je bilo mnogu u Simpu, Jumku, Koštani, Zavarivaču, Blagodatu, Vemi, Konfekciji, Zdravstvenom centru, u prosveti… Naša reč nije bila poslednja, ali je bila obavezna i poštovala se.
U isto to vreme, kada smo mi nekoga primali u službu, kada je trebalo nekome da poverimo neki referat, onda smo morali i kosti njegovih predaka da prevrnemo u grobu.
OVOLIKO ZA POČETAK: Pre svake druge priče, pre nekog nastavka (ukoliko vam se ovo čini zanimljivim), morao sam da objasnim neka opšta načela, neke principe koji su tada vladali u društvu, policiji i Službi javne bezbednosti. Morao sam, na kraju krajeva, i sebe da profilišem, kako bi čitaoci znali s kim imaju posla.
Naravno, neka naredna priča bila bi konkretnija, bila bi vezana za događaje i ljude, pa bi svakako bila i zanimljivija. Ja sam spreman i za takav oblik komunikacije, jer mislim da svakoj istini nije mesto u bunkerima ili pod zemljom.
PROFIL: Radovan Tomić je rođen 1932. godine, u selu Novi Glog, opština Trgovište. Posle Više gimnazije u Vranju, najpre je u Zagrebu završio Višu školu unutrašnjih poslova, a potom Fakultet bezbednosti u Skoplju. U Službu javne bezbednosti Međuopštinskog SUP Vranje došao je 1. maja 1960. godine, pošto mu je debelo pročešljana biografija. U toj službi je postao suvi profesionalac i ekspert za javnu bezbednost, koga su kolege uvažavale, cenile i poštovale. Penzionisan je 1989. godine. Ima sina i ćerku.
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.