FABRIKE LjUDI: Selima koja danas pripadaju opštini Surdulica, istorija nkako nije bila naklonjena. Od njihovog nastanka ona sa njima nikada nije bila na „ti“. Sva su uglavnom formirana u 19. veku na bezbednosim prinicipima, a najčešće u planinskim vrletima. Sa protokom vremena, neka su postala prave „fabrike za proizvodnju ljudi“. Statistika je zabeležila da je iz Novog Sela, od 1945. do 1990. u svet, trbuhom za kruhom, otišlo 590 porodica. Zašto su i kuda odlazili?
Od vajkada, svaki novi dan i svaki posao, nadama i mislima, na kućnom pragu, ali i na imanju, započinjali su obraćanjem Svevišnjem i sa njegovim imenom na usnama. U kolektivnom sećanju ostalo je zapisano da su ti gorštaci i leti i zimi, rano odlazili na počinak. To je i bilo pravedno posle napornih i celodnevnih radova u domaćnstvu, na njivama i livadama, u šumama. Samo u retkim prilikama, najpre sveće, a onda petrolejske lampe su se, do neki sat u noć, očajnički borile protiv mraka.
Život tog čoveka je bio težak, ali uzvišen. Seoske kuće su tako često „mirisale“ na svadbe i rađanja. Glavna uspomena urezana u život muškaraca, bila je odlazak u vojsku. Iza njih su ostajali horizonti njihovih sela, a oni su odlazili u svet njima dalek i stran, da se otadžbini oduže.
Planina približi čoveka prvo sebi, pa nebu. Samo su na planini noći tako prostrane i mračne, a jutra tako sjajna i zvezdana. Nad njima stoji nebo, nepomično i večno. A planinski ljudi su velika tajna, kao zvezde. Između čoveka i neba nema prepreka osim oblaka.
Život se pomera prema prirodi, u dodiru je sa suncem, sav u zelenilu i svako jutro okupan novom svežinom. Lepota življenja nije samo u čistom vazduhu i ledenim izvorima, koji ispiraju iznutra,već u stalnim naporima koji nikada ne padaju teško. Stočarstvo, poljoprivreda i šumarstvo jesu osnova njihovog privređivanja, A njihova lica govore koliko je malo potrebno da čovek bude srećan, i koliko baš to malo njima nedostaje.
ŽIVOT JE STAO: Danas se planinska sela postepeno, ali sigurno gase. Nestalo je đaka, nestalo je omladine, pa nestaju i sela.Zatvorene su ili se zatvaraju škole, koje su, sa zadružnim domovima, još samo pre sedamdesetak godina, sa velikom nadom gradili domišljati i vredni meštani.
Novo Selo najbolje podupire tu priču: na krovu škole rupa, zjape raspukli zidovi, unutra na podu oborena peć, karta one Jugoslavije bačena na klupu, a preko nje naslage prašine. Seoski svetionici i dalje su crkva iz 1938, godine, i seoska slava Petrovdan.
„Širom zemlje i sveta rasuta je pamet iz Novog Sela. Tamo negde nas ima toliko da to ne možemo ljudski da pohvatamo“, priča Goran Stanković, predsednik Mesne zajednice.
Nekada velika planinska sela, čije su arhitekte bile čovek i priroda, u kojima je svom snagom pulsirao život, sada životare sa po nekoliko staračkih domaćinstava. Sva liče jedno na drugo kao jaje na jaje. U centru svakog od tih sela ista slika: oronule zgrade mesne zjednice i zadružnog doma, a na njihovim zidovima vetar se igra starim i umrlicama. Spomenik palim borcima iz narodnooslobodilačkog rata je u haosu, putevi su razrovani, smeće razbacano na sve strane.
„Ista slika je u Stajkovcu. Kada su poslednji mladi odavde otišli pre 30 godina, život je stao“, svedoči penzioner Mića Mikić.
Ostatak seoskog življenja, skoro po pravilu, pripada nesređenoj zgradi u kojoj je smeštena seoska prodavnica. Svaka je središte „javnog života“, ustanova od „posebnog značaja“. U smiraj letnjeg dana tu dolaze meštani da predahnu, da jedni druge pitaju za zdravlje, da utole žeđ, da govore o letini, o cenama stoke, o teškoj današnjici i neizvesnoj sutrašnjici života na selu. Tu se, za improvizovanim stolom, ili na plastičnim gajbama, uz pivo ili šljivovicu, dorađuju politička, filozofska i društvena pitanja i sela i države i planete.
Tu na dnevni red dođu i Brisel, i Vašington, i Moskva…
I seoskih prodavnica je sve manje i manje, a ni po čemu se ne razlikuju: na jednoj strani posuđe od najjeftinijeg porcelana, ekseri letvari, par pirotskih opanaka, nešto malo plastike. Na drugoj, najosnovnije životne namirnice, pa pivo i sokovi i rolne jeftinog toalet papira.
NOVI ODLAZAK: Kakva je budućnost tog planinskog kraja? Dolazi li možda vreme nekih sela koja smo davno zaboravili? Njihova nezagađena prirodna sredina već uveliko privlači sve koji misle o zdravoj hrani. Mnogi bi sada, da u ovoj planinskoj sredini potraže spas, ako i nju nekim čudom oni nerazumni uj međuvremenu ne zagade. Za početak će, moćda baš u Novom Selu da uberu neki plod sa neke krošnje drveta, da izvade nešto zdravo iz zemlje. U drugoj fazi će povratnici da popravljaju šarku na prozoru seoske kuće, da čiste seoska dvorišta, da osmehom dočekaju prolećno jutro.
Oni bi, uz neke dobre seljačke manire, mogli da budu graditelji nekog novog života.Ti krajevi sa margina pružaju nam danas više sveže krvi i energije od svega drugog. Sve te planine, reke, brda, livade… jesu lepota nekog novog življenja, jesu cela filozofija nekog novog postojanja.
Danas mi svaki novi odlazak na selo uvek probudi posebna osećanja. Darom sudbine, jer sam odrastao uz te težake, časne ljude sa rukama tvrdim kao kora, vezao sam sebe za njih. Seljaci su za mene sinonim časnog i uzvišenog. Radi njih sam naučio i onaj stih da su „u orača crne ruke, a bela pogača“.
PROFIL:
Aleksandar Mikić je rođen 1984. godine u Surdulici, gdeje završio osnovnu i srednju školu. Istoriju je diplomirao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Radi kao nastavnik istorije u Osnovnoj školi „Vuk Karadžić“ u Surdulici. Bavi se istraživanjem i proučavanjem istorije i etnologije Jugoistočne Srbije.
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.