Ulicu Todora Španca je dobila naziv po Todoru Mišiću-Špancu, rođenom 1906. godine u Vranju, učesniku građanskog rata u Španiji. Nalazi se u donjem delu grada i njene žitelje krase sloga, druženje i poštovanje. Retko da neko sa nekim ne komunicira. Mala ulica u kojoj su kuće građene šezdesetih godina prošlog veka prema projektu po kome su „podeljene“ horizontalno na dva dela, dva ulaza, pa su se obično useljavale porodice rodbinski povezane.
RASADNIK JASENA
Svako je ispred svoje kuće zasadio drvo oraha da bi im ulica lepše izgledala, a svakako i za kolače i slatka koje prave domaćice. Sa donje strane ulice, u neposrednoj blizini, nalaze se OŠ “Radoje Domanović“ i Visoka škola primenjenih strukovnih studija.
– Naša ulica, relativno je nova, nema u njoj starih Vranjanaca. Svi smo doseljeni iz okolnih sela šezdesetih. Ranije se na ovom mestu nalazio rasadnik jasena, nije bilo ničega. Ulica je asfaltirana sedamdesetih godina, kada je moj otac od ostalih meštana sakupljao priloge. Prikupljena je polovina od celokupnog iznosa, a grad je dao ostatak – započinje priču Zoran Djorić.
Stanovništvo je došlo sa navikama iz svojih sela.
– Kako su stariji gasili domaćinstva na selu i prestajali sa uzgajanjem stoke, tako smo se prilagođavali ovdašnjem načinu života.. Na početku bilo je polutana, otac je dolazio ovde onim volovskim kolima, ali je sve to vremenom prestalo. Onda su zgrade počele da dobijaju konačne izglede, bile dograđivane, ko je imao koliko mogućnosti. Ranije smo po materijalnom statusu svi bili jednaki pa nije bilo velike zavisti kao što je danas. Pomagali smo jedni drugima mnogo više i druženje je bilo intenzivnije u to moje vreme – ističe Djorić.
Mnogi mladi iz ulice otišli su u studentske gradove, pa je ostalo starije stanovništvo. Taj odlazak mladih, meštani ulice izdvajaju kao problem jer, kako kažu, kad jednom odu iz Vranja, teško se posle vraćaju. Pomalo je tužno kad ulica postaje prazna, neke kuće su čak i na prodaju. U onima koje nisu mahom žive penzioneri i poneka porodica sa malom decom.
– Mladi ljudi, napočito oni školovani, odlaze, pa ni ova ulica nije izuzetak. Znam jedino da se ranije lepše i bezbrižnije živelo. Bilo je više igre i druženja. U principu, naša ulica je u veoma mirnom naselju. Nikada nije bilo, daće Bog da tako i ostane, većih incidenata i nemira, kao što su tuče i ubistva, a nema ni svađa. Lepo je kad se čuje često dečja graja iz školskog dvorišta, jer je malo dece uopšte u ulici – kaže Branislava Arsić, službenica u Uslužnom centru.
Od svih poslova, kao što je čuvanje stoke i berba grožđa u vinogradima, danas se zadržalo samo tradicionalno pravljenje ajvara koje se u ovom periodu uveliko sprema. Ovih jesenjih dana, može se i u tuda osetiti miris ajvara i videti kako u dvorištima po nekoliko žena ljušti papriku, spremaju zimnicu, međusobno se pomažući i na kraju, onako komšijski, ćaskajući ispijaju kafu. Takođe, beru se i smokve, prave se džemovi i slatka, u dvorištu je poneka loznica, kao i drvo mušmule, ko je šta posadio.
– U istorijskom smislu, neku veliku priču, ova ulica nema. Ono što me raduje je kad ujutru čujem tako lep cvrkut ptica, da jedva čekam da ustanem iz kreveta i sa uživanjem popijem jutarnju kafu. Toliko je mirno, iako su tu dve škole, ne remete se sklad i tišina koja vlada ulicom. Svi su uglavnom ljubazni, bar takvi preovlađuju, svako gleda u svoje dvorište – priča Katarina Spasić.
Ulica Todora Španca počinje sa Nacionalnom službom za zapošljavanje, a završava se kućom sa pogledom na amfiteatar “Visoke škole primenjenih strukovnih studija”.
DRVA SU SPREMNA
Zbog okolnih škola, u ulici se nalaze dve male radnje brze hrane za učenike.
-Za vreme odmora, napravi se gužva, ali svi stignu da na vreme kupe svoje užine i vrate se u školske klupe – kažu prodavci.
Nedavno je u ulici bila svadba, pa se može videti okićena ljubičastim cvetovima bela kapija, a iza kapije kuca, ne baš tako mala, ali mirna, koja je novinarku Vranjskih otpozdravila mahanjem repom. Žene sa terasa uklanjaju cveće da bi ga sačuvale od hladnijih dana koji dolaze. Drva su već spremna, gotovo svi domaćini obezbedili su ogrev za predstojeću zimu. Stara gospođa Živka, svakog jutra ispred kuće pomete opalo lišće, a na pitanje kako je, uvek odgovara: “Starački, kako, moram nešto da radim, ne mogu po ceo dan da sedim”.
Za vreme praznika, studenti se vraćaju pa se tako ulica oseti živom sa njihovom pričom ispod oraha do kasno u noć – potvrđuju meštani.
TUŽNO BEZ DECE
Danas, u ulici ima lekara, ekonomista, službenika, radnika, inženjera, inspektora, prosvetnih lica, farmaceuta, ali veliki broj njih je u penziji.
– Ulica je trenutno naseljena starijim stanovništvom. Ko god je mogao, otišao je ili su se odselili zbog posla. Ja sam penzioner, žena takođe. Na drugom spratu ove velike kuće su sin i snaja sa decom. Žena i ja uređujemo dvorište, posadili smo drvo lešnika, napravili mali letnjikovac za uživanje, što i treba da rade penzioneri. Plaši nas što kuće izgledaju prazno bez dece. Oseti se samo kad dođu za vreme praznika, ali brzo odu. Inače, naselje je mirno, od kako sam došao šezdeset osme godine, nikada nije bilo svađa ili nekog porodičnog nasilja, nema netrpeljivosti među ljudima, ovo je jedan miran kraj – naglašava Milovan Mišić, nastavnik u penziji.
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.