Draga Saveta,
Evo prođe tačno godinu dana od kako sam napustio Vranje i Srbiju i sa svojom porodicom se preselio u (trulu) Ameriku. Sada živimo u Nju Džerziju, na dvadesetak minuta vožnje od Njujorka.
Pre dolaska ovde, ja sam bio taj koji je pitao i tražio odgovore, pa će mi sada biti teško da budem sa druge strane, ali aj’ da probam.
Lepo nam je i odmah poručujem Nevernim Tomama da ne planiramo da se više vraćamo u grad gde smo proveli skoro 30 godina. Osim turistički, naravno.
***
Za ovih godinu dana koliko sam ovde, video sam, probao i doživeo mnogo toga što za ceo život u „bivšoj Jugoslaviji“ nisam. Zašto „bivšoj Jugoslaviji“? Pa zato što Amerima država Srbija ništa ne znači, dok ne izgovoriš ove dve čarobne reči, mada retko kad i retko koga pitaju odakle dolazi, koje je vere i opredeljenja. To mi je u početku smetalo, ali sam vremenom navikao na to, kao i na mnoge druge stvari. Jednostavno, Ameri se ne zamaraju suvišnim i glupim informacijama.
Amerika je zemlja u kojoj sve možeš i ništa ne možeš, za razliku od Srbije gde sve možeš, ali ti i sve mogu.
U Srbiji možeš da varaš, muvaš, petljaš, lažeš, ne plaćaš, bežiš, kriješ se, klevetaš, udaraš, ne dolaziš na posao ili dođeš pa ispijaš kafe…ma sve može. E ovde rođače to ne može.
***
Prvo što su mi rekli kada sam došao u Ameriku jeste: „sve možeš da uradiš ili ne uradiš, ali državu nemoj da varaš“. Znači, plati porez, izmiri račune, pa se posle bahati koliko ti volja.
Hvala Bogu, ovde ima i za državu i za račune i za bahaćenje, onako na srpski način. Cene hrane, odeće i obuće su iste kao u Srbiji, ali plate u Americi nisu ni približno iste tamošnjim. Banalno računajući, prosečni građanin SAD prima srpsku ministarsku platu, a troši kao prosečan srpski građanin.
***
Sad ću malo da savetujem kao „paradajz turista“ kad dođe iz Paralije sa spiskom cena za one koji tek treba tamo da idu. Recimo 12 jaja ovde platiš dolar i po, isto kao i u Vranju. Galon mleka (četiri litra) košta tri dolara, skoro isto toliko i tamo. Piletina GMO je čak i jeftinija, pa tako košta jedan dolar za kilogram. Za te pare i neka je GMO. E već gorivo je tri puta jeftinije u Americi od onog u Srbiji, a isto je, nije GMO. Zato se ovde ne ide pešaka, ali se i rizikuje da vas usput neka 95-godišnjakinja ne zakači svojim džipom, jer vas ne vidi i ne čuje. Nije ponela ni naočare, a ni slušni aparat.
***
Kažu, „glupiAmerikanci“. Nisu oni glupi, samo su pristojni, jer nisu navikli na prevare i magarčenja, pa im je data reč ujedno i zakletva. Mnoge stvari se završavaju telefonom, jer je dovoljno da kažeš „da ja sam taj“ i veruju ti.
U Srbiji nisam mogao ni identifikaciju poziva da završim bez ličnog pojavljivanja. Ne daj Bože da je vlasnik telefona umro, osuđen si da nikad ne možeš imati identifikator, pogotovu ako se šalteruša noć pre tvog dolaska posvađala sa mužem. Tada možeš i broj da izgubiš, pa bolje sedi tu i ćuti.
Jeste ovde lep i neuporedivo kvalitetniji život i možeš ga sam kreirati kako ti padne na pamet. Oni koji tvrde da je „Američki san“ davno iščezao, lažu, doduše nenamerno, jer dalje od GP Strezimirovce, Čukarka i u najboljem slučaju Horgoš, nisu kročili.
***
Ja sam napuštanjem Srbije, napustio i novinarsku struku, ali ne zauvek. Vezano za to, oduševljen sam funkcionisanjem ovdašnjih kolega i često poželim da sam na njihovom mestu, ali polako. Ne može to baš tako kako sam zamislio, preko noći.
Za razliku od srpske, naročito vranjske policije, američki organi reda rade u korist novinara. Oni su za njih službena lica na izvršenju zadatka, pa se tako i odnose prema novinarima. Sve mora biti bezbedno, očišćeno, raskrčeno i spremno za fotografisanje i snimanje, saobraćajne nezgode, recimo.
***
Odmah se setim iskustva iz matične mi zemlje, kada sam na terenu najpre morao da se posvađam sa policajcem i da mu objašnjavam „šta to radim, za koga radim i šta ću da pišem“. U većini slučajeva „nadrndani“ pajkan na licu mesta odluči da „ne može“ i da će mi „aparat biti oduzet bez naloga“ ukoliko slikam.
Pa onda ja zovem bivšeg načelnika i sve mu saspem po spisku, očekujući da reši problem, a onda dobijem odgovor „ne se be nerviraj Aco, pusti ga, takav je čovek. Skloni se sa strane pa slikaj“.
***
Nedostaje mi sve to. Nedostaje mi posao, ali u Vranju. Nedostaju mi ljudi, razdrndane ulice. Nedostaje mi da mi uvek „fali jedan papir“, da nestane voda na 40 stepeni, a da na centrali Vodovoda niko ne podiže slušalicu. Nedostaje mi da čekam ispred šaltera u banci dok skromna ženica iz stakla ne pojede keks i mleko.
***
Sada ću kao mali Zoki iz „Tito i ja“. Ja zapravo sve više volim od Aleksandra Vučića. Volim i mog starog druga Djošu koji mi je stalno pretio da će da me tuži za mobing, pa onda Bebu Kanački da me nevinog optužuje kako izmišljam priče da se ona zapravo zove Stojanka. Fali mi i dispečer na Autobuskoj stanici koji je sa mnom na TI kad pitam za informaciju. Žarko želim i danas da pozovem Železničku stanicu i da zvonjavom probudim otpravnika vozova, ali ne mogu, skupi pozivi odavde. Nedostaje mi i direktor Zdravstvenog centra, Vlada, da mi spusti slušalicu kad mi čuje glas.
Volim i kolege iz OK Radija, pa mi zato fali i svakodnevno iritantno pitanje urednika Babačka, kakvog majka više ne rađa, „šta ti misliš danas da radiš?“. Mnogo mi nedostaju i prijatelji i veštica Jelena sa kojom izlazak na teren nisam mogao ni da zamislim.
Na kraju, nedostaju mi naši slatkiši. Pošaljite mi „medeno srce“, „mančmelou“ i „jafu“, ako Boga znate.
***
E sad, šta mi od tamo ponuđenog ne fali. Pa zasigurno prostakluk, seljacizam i malograđanština. Ima toga i ovde, samo je malo drugačije upakovano, elegantnije. I ovde ima naših seljobera što im na kolima stoje tablice tipa „Toza“, „Stanko“, Kralj“, „Srbin“…Ima i svadbarskih cirkusa koji podrazumevaju igranje mlade i svatova po sred ulice.
A onih što mešaju srpski i engleski, koliko ti volja. Još strašnije što niti znaju engleski, a srpski „zaboravili“, pa onda „baderuju“, „slipuju“, „mapaju“, drajvuju“…Ma ima nas svuda i svakavih.
***
Ipak, ovde sam naučio na svom primeru da je ćutanje majka. Eto, nedavno sam u američkom lokalu zatražio da mi radnik pomeša farbe, tako da dobije svetlo sivu. Muti onaj smotanko, prevrće, dosipa, odsipa, a ja onako samouvereno, a naivno, svojoj supruzi glasno izgovorim: „ovaj kakav je pogubljen, napraviće nam crnu“. Završi onaj mladić posao, daje mi kantu i na čistom srpskom mi kaže: „ne brinite, dobili ste kakvu ste tražili. Nije crna“.
Pogledah oko sebe i poželeh da se zemlja otvori. Onda rekoh u sebi: pa nas Srba sigurno ima i na severnom polu.
Ima tu još dosta toga za preklapanje, ali ne bih da vas više „baderujem“. Nego, za kraj i ja nešto da pitam…Mire još li vam je predsednik?
Do susreta, aj u zdravlje.
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.