Vranjanac Predrag Jovanović, vaskularni hirurg u jednoj od najpoznatijih bolnica u Srbiji, za „Vranjske“ priča kako izgleda dan nakon šest sati provedenih u operacionoj sali, kako gleda na položaj lekara i kad je vreme za „Ne ljuti se čoveče“.
Jovanović priča da je posao svakog hirurga naporan i zahtevan, da bi njegovo radno vreme trebalo da bude od „sedam do tri“, ali da to često nije slučaj.
Radni dan započinje pripremama za vizitu, pregledom istorije bolesti pacijenata koji treba da idu na konzilijum, krarkim sastankom, konzilijumom na kome sa kolgama odlučuje o načinu lečanja, zatim ide u vizitu i operiše u zavisnosti od rasporeda.
– Operišem svoje pacijente, ali i asistiram drugim kolegama skoro svaki dan, retko se desi da neki dan nisam na nekoj operaciji. Nekad uradim dve operacije, a ni jednu ne asistiram, nekad radim svoje operacije i asistiram. Praktično svaki dan sam u operacionoj sali. Jeste naporno, ali to je deo posla, svaka hirurgija je naporna, nema te koja nije – kaže Jovanović, koji provodi oko šest sati dnevno u operacionoj sali.
NEPREKIDNO STUDIRANjE
Kao svoj najveći poslovni uspeh izdvaja nekoliko pacijenata koji su bili teško ugroženi, a kojima je uz veliki trud i pomoć kolega uspeo da omogući normalan život.
– Verovartno najveći poslovni uspeh mi je to što su oni dobro, žive i funkcionišu normalno – objašnjava i dodaje da ga najviše pogađaju komplikacije tokom operacije i gubitak pacijenta i da noramlan čovek na to ne može da se navikne.
Svog studiranja se seća kao najlepšeg perioda u životu, iako teškog zbog krize u kojoj se zemlja devedesetih godina nalazila.
– Zvučim kao omatoreli čovek, ali generalno gledano to je najlepši period. Kaže moj prijatelj: „Ja kad bi me plaćali, ja bih neprekidno studirao“. To je bilo najružnije vreme ratova, sankcija, čuda, ali bez obzira na sve to, za mene privatno, to je bilo mnogo lepo vreme – seća se Predrag.
Diplomirao je u januaru 1999. godine na Medicinskom fakultetu u Nišu, posle čega se vratio u Vranje na staž, a zatim je upisao specijalističke studije opšte hirurgije kao bi radio za bolnicu u Vranju. Tada nije planirao da se bavi vaskularnom hirurgijom, za koju kaže da je „ona odabrala njega“.
– Profesor koji mi je bio predsednik komisije na specijalističkom ispitu me preporučio svom prijatelju, direktoru Instituta Dedinje, kao nekoga ko je bio solidan na ispitu. Otišao sam na intervju i primljen sam tamo. Raspoređen sam na vaskularnu hirurgiju i tu sam i ostao – smeje se Jovanović.
Na Istitutu Dedinje radi desetak godina, zajedno sa suprugom Marijanom, koja je lekar internista, i brine o svim pacijentima na vaskularnom odeljenju pre i posle operacije.
– Zajedno idemo na posao i uglavnom se zajedno vraćamo. Dežurstva nam se ne poklapaju, jednom smo zajedno dežurali od kad imamo decu, tako da je OK. Može. Čak je i korisno, vozimo se zajedno – smeje se.
Imaju četvorogodišnje ćerke bliznakinje, a kaže da porodica svakog hirurga trpi zbog posla.
– Što si mlađi hirurg to si češće u bolnici, s vremenom se to proređuje, ali ne izostaje. Hirurg često odsustvuje od kuće zbog hitnih operacija. Deo posala su i dežurstva, 24 časa, a tu porodica trpi – priča Jovanović.
Sećajući se svog odrastanja u Vranju, ne veruje da njegove ćerke u Beogradu, u današnje vreme, mogu da imaju slobodu kakvu su imali on i njegova generacija.
– Ja sam u vrtić išao sam. Prvi dan su me odveli, pa sam se izgubio, pa su me odveli još jednom, a onda sam krenuo sam. Nema dileme da tu slobodu i mogućnost da rano budu sami i samostalni u ovim okolnostima ovde ne dolazi u obzir da imaju – kaže Jovanović.
On dodaje da slobodno vreme uglavnom posvećuje porodici, pre svega ćerkama, uz crtani film ili „Ne ljuti se čoveče“.
– Deca su mala i zahtevna. Kad god sam kod kuće one okupiraju moje vreme. Volim da čitam, trudim se da budem fizički aktivan, da odem na neko trčanje. Poslednje sam pročitao je „Inferno“ Dena Brauna.
Predrag dodaje da trenutno najviše čita stručnu literaturu jer završava supspecijalizaciju iz vaskularne hirurgije i planira da je završi u skorije vreme. Jovanović dodaje da bi volo da se u budućnost usavršava i bavi endovaskularnom hirurgijom, koja je minimalno invanzivna, a kojom se u Srbiji retko ko bavi. Predrag tvrdi da radi u najboljoj bolnici u Srbiji, ne zbog toga što tamo rade najbolji doktori, već zbog toga što „tamo još uvek postoji hijerarhija i red i nekako sve funkcioniše“.
– Uslovi za rad na Dedinju su solidni, za srpske uslove odlični. Imamo dobre sale, lekare koji se bave postoperativnim postupkom i intenzivnom negom. Ali, daleko od toga da su uslovi idealni i da mogu da se porede sa zapadom – kaže Jovanović.
Uslovi za rad u Srbiji mu smetaju jer, kako kaže, „sistem škripi“, mnogo stvari nedostaje i sve više stvari „radi na gurku“, što otežava posao.
SVI MISLE O ODLASKU
Dodaje da je lekarska profesija, kao i mnoge u Srbiji, degradirana i da su plate bedne u odnosu na težinu posla i uložene godine rada.
– Za samo jednu operaciju čovek može da potroši mnogo adrenalina. Skoro sam radio operaciju i pacijent je počeo da krvari iz stomaka, to smo brzi rešili, ali smo potrošili mnogo energije, a taj umor čoveka stigne kasnije, posle toga dva dana nisam ni za šta. Sa druge strane, prve dve stvari na koje ljudi pomisle kad čuju lekar su lopov i neznalica. Tome doprinose neki pojedinci, ali generalno nije tako. Niko ne radi za ljubav, već da bi mogao da živi određenim načinom života – priznaje Predrag.
Deci ne bi dozvolio da se u ovoj zemlji bave medicinom.
Na pitanje da li bi otišao iz zemlje, kaže da je o tome razmišljao, mnogo i često, ali da se “nisu sklopili uslovi na pravi način“.
– Ne znam zašto još uvek nisam otišao. To nije jednostavno, traži značajnu žrtvu, utiče na samog čoveka, a kamo li na čoveka s porodicom. Svi ljudi u ovoj zemlji, mlađi, srednje generacije, svi su uglavnom nezadovoljni. Ne znam nekoga da kaže „ovde je najbolje na svetu i nikada ne bih otišao“. U glavi svakog relativno mislećeg čoveka odlazak je realnost – kaže Jovanović.
NE MOGU DA BUDEM BEOGRADjANIN
Jovanović ističe da je Vranjanac, samo se Vranje, u koje sve ređe ide jer mu i roditelji sada žive u Beogradu, u mnogome razlikuje od Vranja u kome je odrastao.
– Čini mi se da je Vranje bilo mnogo urbanije nego danas. Svaki put kad odem čini mi se da je grad prašnjaviji nego kad sam bio prošli put – kaže Predrag, koji je u Vranju završio osnovnu i srednu školu i proveo nekoliko godina po završetku fakulteta u rodnom gradu.
U Vranje, u kome je rođen 1972. godine, odlazi ređe nego što bi voleo.
– Mentalno sam potpuno vezan za Vranje, ja sam Vranjanac, nikada ne mogu da budem Beograđanin i nikada to neću biti .
Vranjincima na poslu izlazi u susret kad god to može. Ranije, kad je počeo da radi na Dedinju, mnogo češće su mu tražili da „potegne veze“ nego sada, ali da se privatno sa Vranjancima najčešće viđa samo sa jednom drugaricom iz srednje škole.
– Mislim da Vranjanci u Beogradu nisu dovoljno povezani, da ne znamo ko je gde i šta radi – ocenjuje.
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.