U izdanju beogradske Lagune nedavno je objavljen roman „Smrt za poneti“ Zorana S. Nikolića, čiji odlomak prenosimo
Mladi mašinovođa napamet je znao raspored za slepe koloseke na ljubljanskoj stanici, ali je ipak još jednom proverio, prošao pored trojice kolega na mračnom hodniku i odbio njihovu flašu loze, pa preko teretnog sektora došao do zadnjih vrata staničnog bifea, uzeo za ruku tek pristiglu iz Bosne konobaricu, poljubio je kao u prolazu, uhvatio i za drugu ruku i, koračajući unazad, poveo je u mrak slepih koloseka. Zastali su između vagona, on je rukama špartao ispod majice i suknje po goloj koži, ali su nastavili opet još desetak metara i onda se spustili između šina. Uz njihovo produbljivanje disanja, čula se tutnjava i prasak. On je njen uplašeni trzaj zaštitnički zaustavio i umirio, a to je hteo da ponovi i za desetak minuta, kada je shvatio da vagon ide šinama između kojih su njih dvoje. Uspeo je da nju prebaci preko šine, ne i svoju ruku da vrati.
Janko se seća da su vest o nesreći odrasli usplahireno i sa žaljenjem prenosili kroz familiju, sa nadom ili crnim predviđanjima o ishodu po život stradalog. Produženje kome bodrilo je gladne nekrofile, volonterske manekene smrti. Svoje licemerje uglavnom su maskirali rečima: „Neka ga bog poživi, ali teško od njega čovek da bude.“
Trideset i tri dana od nesreće, u cenjenoj ljubljanskoj bolnici, kasno uveče, čistačica je skoro vrisnula kada joj se pogled slučajno sreo sa pacijentovim očima uokvirenim zavojima.
– Zdravo, Gil! Dobrodošao nazad! – lekar se potom trudio da deluje mirno, da ulije poverenje.
Prošlo je još deset dana dok pacijent nije progovorio, bez tragova amnezije ili bilo kakvog trajnog neurološkog oštećenja. Lekar je smatrao da je to pravi trenutak za ozbiljan razgovor o ukupnom stanju Gilovom, kako ga je zvao zbog tetovaže na levoj ruci, po slovima koja su bila ispod male bogomoljke.
– Gil, vaš oporavak je protekao odlično i vi ste praktično zdravi, samo još malo da razmrdate mišiće, kao i da se naviknete na to da nemate više desnu ruku…
– Gde je ruka? – pitao je Gila mirno, ali je lekar i dalje računao na moguću trenutnu histeriju i kasniju hroničnu apatiju.
– Znate, vi ste ruku…
– Ha, ma znam to, nego, šta ste sa njom uradili?
Lekar je nastojao da se brzo priseti eufemizma za medicinski otpad, a pacijent se malo pridigao i, gledajući prazan desni rukav narandžaste pidžame, nastavio da uživa u mukama srdačnog medikusa, koga je obuzimala nelagoda kao i kada se prvi put, kao student, sreo sa nazivom za odstranjene delove ljudskog tela.
– Šta je bilo sa njom? Jeste li je bacili psima? Sahranili je… Ha-ha… ostavili mi je za uspomenu? Da je pokazujem unucima i govorim gledajući iznad njihovih glavica: „E, to je bila ruka! Junački je stradala! Nema više takvih!“
Po izlasku iz bolnice i tromesečnog oporavka u primorskom letovalištu o trošku zdravstvenog osiguranja, počeo je da radi na drugom radnom mestu, koje je železnica izmislila zbog njega. Uoči božićnih i novogodišnjih praznika te godine usledila je isplata obeštećenja, u visini skoro desetogodišnje plate mašinovođe. Pre nego je krenuo da podigne novac, jedan kolega ga je gotovo silom poveo na kafu i bez uvijanja rekao:
– Treba mi pozajmica, vraćam za deset dana sa četiri posto kamate.
Odgovor je odmah bio spreman, precizno i sa samopouzdanjem saopšten kao da je proistekao iz dugog razmišljanja i vaganja sa znojem:
– Može, samo idemo pola – pola, i pod uslovom da krenemo zajedno…
– Ne, to je moj biznis! Previše si ti umislio… – sko čio je kolega ljutito, izašao na trotoar, zastao, zapalio cigaretu i vratio se: – Dobro, ali samo ovoga puta!
Kao da je samo to bilo potrebno za početak fatumske metamorfoze. Od tog trenutka to nije bio isti čovek, pa ni kada su zarasle rane na glavi i ožiljke prekrila kosa, ni kada je prvi put namestio protezu i kao nehajno je stavio u džep jakne. Nešto se temeljnije okrenulo od fizičkog izgleda i očitog hendikepa. Imao je više alkohola u sebi, ali i više energije, više reči i više glasa, više smeha. Jedan od razloga proizvodnje buke, pa makar i krajnje neukusne, bilo je predupređivanje eventualnog sažaljenja, a pio je jer mu je podnošljivije bilo da bude pijanica nego invalid. Zarađivanje je pokazivalo da nije nesposoban, da je i kao invalid uspešniji od mnogih zdravih i pravih.
…
Čoveka bez ruke nije teško prepoznati, iako ga se Janko sećao kao živahnog mladića dugačke plave kose i na motociklu češke ili poljske proizvodnje; stajao je ispred zida, sa kesom pored nogu, cigaretom u levoj ruci i praznim desnim rukavom bele košulje. Bio je u nedoumici kako da se pozdravi, svojom levom ili desnom rukom, ali umesto rukovanja je usledio neočekivani zagrljaj.
– Bato – tako je oslovio Janka, iako je bio više od deset godina stariji, a tako će ga uvek i zvati – idemo ovamo u kafanicu da se presvučeš, pridržaće ti sve što treba jedna mlada i zgodna konobarica! – mangupski se smejao.
…
Konobarica je ređala stvari po šanku, a Gila je sipao sebi vinjak iz skoro prazne flaše, ali se nije dalo pretpostaviti u kojoj meri je pijan, pa ni kada se obratio Janku skoro šapatom:
– Idi je otresi tamo iza, ja sam joj već rekao. Pa vojnik si, a šta vojniku treba? Žene i rakija!
– Ne, ne, hvala ti, ali stvarno ne bih…
– Grešiš mnogo, ja sam je probao… Ha-ha-ha! Nego, ajmo mi da promenimo mesto i nađemo nešto za normalne ljude, da nas ne vređaju fajrontima… i da se nešto pojede…
Gila nije prihvatao nikakvu argumentaciju i uskoro su se našli u boljoj i otmenijoj kafani, poručio je sebi vinjak i Janku pivo, pa ponovio još dva puta pre poručivanja jela, sa kojim je nastupila scena koju je Janko predvideo i koje se bojao. Gila je počeo da se muči da jednom rukom iseče nožem komad mesa i papriku iz salate.
– Dozvoli – najzad reče Janko, sa nelagodom, i poče da reže meso i papriku u njegovom tanjiru, nastojeći da ne prati reakciju.
Najednom grunuše glasno da se smeju, ne obazirući se na poglede sa susednih stolova. Veseli su bili do poslednjeg zalogaja, kada Janko opet pomenu da je vreme da krene, ali Gila nije odustajao niti od poručivanja pića niti od dobrog raspoloženja.
– Nemoj da te zamara što imaš brata invalida… Ljudi se uvek nešto ustručavaju, što mi uglavnom dobro dođe, ali sa svojim ljudima želim opuštenu atmosferu. Većinu stvari i dalje skoro normalno radim, oblačim se, vozim motor, čamac i auto, eto, samo ne mogu vešalicu da isečem… Zato uglavnom naručujem piće.
Opet su se preglasno smejali, ali izgleda više niko ne obraća pažnju, i goste za ostalim stolovima zaokupirala je atmosfera koju gradi alkohol u sopstvenim, ne u tuđim glavama.
– Znaš šta mi je palo na pamet? Za tebe su Amazonke idealne žene…
– Žene ratnice? Da me siluju i onda ubiju? – malo je bio zbunjen.
– Ne zbog toga da te ubiju, već zato što se veruje da su kao žene ratnice odsecale jednu sisu da bi lakše zatezale luk i gađale strelom. Ti s jednom rukom, one s jednom sisom, logično!
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.