One koji dobro poznaju vranjski Haremluk, njegovu istoriju i značaj, preplaviće osećanje tuge i besa istovremeno
Ukoliko se ovih dana nađete u blizini Haremluka, nekada najelitnijeg restorana, sa prelepom baštom ispred, zgranućete se. Za godinu i po od kada su vrata zaključana, ništa nije, niti je moglo biti urađeno. One koji dobro poznaju vranjski Haremluk, njegovu istoriju i značaj, preplaviće osećanje tuge i besa istovremeno. U dvorištu korov, mini deponije, smrad, šiblje, opali orasi… Tišina! Jedino su ruže uprkos svemu procvetale.
Iz okolnih bašti čuju se dobacivanja:“Dobro je što slikate danas kada je oblačno, tada zmije i gušteri ne izlaze, ali pazite se“.
U Haremluk se ne može ući jer je ključ kod direktora Narodnog muzeja Nenada Stoiljkovića koji je na godišnjem odmoru:
-Ključ je kod mene i obilazim Haremluk. Poslednji put sam bio pre nedelju dana. Vlaga nastala usled učestalih kiša čini svoje. To se vidi i na fasadi. Sablasno je unutra. Oseća se trulež i miris vlage, a i krov je počeo da propada- kaže Stoiljković.
Ovaj objekat od 1993. do 2013. godine bio je poslovni klub „Simpa“. Tu su se održavali poslovni sastanci, porodični skupovi, organizovala su se novogodišnja slavlja, pa čak i venčanja. U bašti tokom leta, pod orahom i u prepodnevnim i večernjim satima, mogla se čuti i graja dece.
Prema Zakonu o javnoj svojini, koji je usvojen 2011. godine, sva kulturna dobra na teritoriji Srbije, među kojima je i vranjski Haremluk, postala su vlasništvo Republike Srbije, tako da lokalna samouprava može biti samo korisnik Haremluka ukoliko joj se ustupi pravo na korišćenje. S obzirom da se to nije dogodilo, o sudbini Haremluka odlučuje republička Direkcija za imovinu.
Ovo je potvrdio i gradski javni pravobranilac Dragan Mihajlović, koji kaže da se od raskida Ugovora između Narodnog muzeja i kompanije „Simpo“ 2013. godine, a naročito nakon iznošenja inventara u januaru 2014. ništa nije promenilo.
– Haremluk je sada vlasništvo Republike, i niko ne zna kako će se ova priča okončati, odnosno da li će i kada doći do rekonstrukcije-rekao je Mihajlović.
S obzirom da je Haremluk, spomenik kulture pod zaštitom države, direktorka Zavoda u Nišu, Elena Vasić Petrović, poziva se na Zakon o kulturnim dobrima:
-Prema informacijama kojima raspolaže Zavod za zaštitu spomenika kulture u Nišu, Republička direkcija za imovinu raspisala je javni poziv za ustupanje Haremluka zainteresovanim ponuđačima, ali mi ne znamo kakav je rezultat tog konkursa. U periodu nakon isteka pomenutog ugovora izjasnili smo se i zvanično o potrebi da se pitanje korisnika reši u najkraćem mogućem roku, kao i da Zavod mora da učestvuje u svim procesima koji se budu odvijali kako bi se obezbedila maksimalna zaštita ovog spomenika kulture-kaže Vasić Petrović.
Ona dodaje da je sopstvenik, odnosno korisnik, dužan da se stara o nepokretnom kulturnom dobru, kao i da u budžetu, pošto se radi o Republici Srbiji, obezbedi sredstva za održavanje, a sve to u skladu sa Zakonom o kulturnim dobrima.Naša služba uvek je na raspolaganju da u domenu svojih nadležnosti doprinese ovim ciljevima, uključujući propisivanje mera tehničke zaštite na osnovu kojih bi se sanirala nastala šteta-kaže Elena Vasić Petrović.
Svi dakle rade po zakonu i niko ne sme da ga prekrši. Da li će problam oko rekonstrukcije Haremluka rešiti nova lokalna vlast, pokazaće vreme. Vreme već ukazuje da pod hitno treba preduzeti sve mere, kako zauvek ne bi izgubili Haremluk, koji munjevitom brzinom propada.
ISTORIJA
Zgradu Haremluka izgradio je 1765. Godine vranjski Rauf beg Džinoli, i u njoj je do oslobođenja Vranja od Turaka 1878. godine živeo ženski deo njegove porodice, dok su se u zgradi Selamluka, u kojoj se sada nalazi vranjski Narodni muzej, a koja je deo istog kompleksa, osim prostorija za muške članove njegove porodice nalazile i poslovne prostorije.
Nakon oslobođenja Vranja od Turaka 1878. tadašnji vladika vranjski Pajsije je od naslednika Rauf bega Džinolija otkupio zgrade Haremluka i Selamluka koje su ostale prazne a zatim ih predao gradu na korišćenje.
U poslednjih 250 godina Haremluk i Selamluk su često menjali namene,pa se jedno vreme u njima nalazila i vranjska gimnazija i muzička škola. U njima su se obavljala i venčanja jer se tu nalazila i matična služba, dok je od 1993. godine, postao prepoznatljivi deo „starog Vranja“
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.