Aleksandar Ristić, jedan od maturanata, priseća se 1963. godine i otvaranja Učiteljske škole, uz aminovanje ondašnjeg potpredsednika SFRJ Aleksandra Rankovića i visokog funkcionera Dobrice Ćosića. Učitelji su tada zreli odlazili na sela jer tamo nije bilo stručnih kadrova. Danas, slažu se školski drugovi Staniše Stošića, nema nikakvih kriterijuma po pitanju kvalifikacija i kvaliteta koje učitelj treba da poseduje da bi mogao da se bavi ovim poslom. I to ne važi samo za pomenutu profesiju
Bezmalo je 10 sati prepodne, počinje okupljanje ispred zgrade Pedagoškog fakulteta u Vranju, nekadašnje Učiteljske škole. Članovi generacije učitelja koji proslavljaju pola veka mature pristižu kolima, u privatoj režiji. Topli, srdačni pozdravi i razgovori kolega i dobrih prijatelja koji se, čini se, dugo nisu videli. U neformalnim razgovorima od slavljenika saznajemo da se u njihovo vreme cenilo učenje i znanje, a i kriterijumi su bili strožiji, dok nam danas, kako kažu, nestručni ljudi vode državu.
JOŠ OVOLIKO
Aleksandar Ristić, jedan od maturanata, priseća se 1963. godine i otvaranja Učiteljske škole, uz aminovanje ondašnjeg potpredsednika SFRJ Aleksandra Rankovića i visokog funkcionera Dobrice Ćosića. Učitelji su tada zreli odlazili na sela jer tamo nije bilo stručnih kadrova.
– Danas nema nikakvih kriterijuma po pitanju kvalifikacija i kvaliteta koje učitelj treba da poseduje da bi mogao da se bavi ovim poslom. I to ne važi samo za pomenutu profesiju.
Oko 10.45, čekajući da se kompletira ekipa bivših učenika i profesora, iz grupe se, na iznenađenje mnogih, začu glas:
-Još 50 godina, pa nećemo više! –što nailazi na odobravanje i pozitivne reakcije prisutnih.
Pristigoše i profesori, zatim usledi grupno fotografisanje ispred fakulteta, za uspomenu i dugo sećanje, pa odlazak u učionicu, negde oko 11.00. Ovde se prisutnima najpre obraća Slobodan Marković, koji dolazi iz okoline Leskovca a čija je porodica poznata po proizvodnji ajvara, rečima da je srećan jer je deo ovog tima, generacije Staniše Stošića.
-Ovaj posao mogao je da radi samo onaj ko ga voli i oseća u duši – naglašava Marković.
Maturanti smatraju da je ovaj trenutak poseban za sve jer se proslavom zaokružuje jedan period sastajanja i druženja, a sve ovo se verifikuje svojevrsnom brošurom, odnosno Monografijom dvanaeste generacije učitelja Učiteljske škole u Vranju.
Prema rečima Jelice Radenković, ideja o izradi Monografije potekla je od dr Milovana Todorovića, profesora andragogije koji je preminuo 2014. godine. Ona je, uz pomoć svojih drugova, želela da dovrši započeti posao, u čast počivšeg kolege.
-Kao da smo sada izašli iz škole, kao da sada krećemo u život, u učionice, iako smo zaslužili svoju penziju. Veoma uzbudljivo. Govorim u svoje ime, ali mislim da se svi tako osećaju – kaže gospođa Jelica.
Zatim mesto za govornicom zauzima Borivoje Popović, profesor na Pedagoškoj akademiji do formiranja Učiteljskog fakulteta, a svoje izlaganje započinje rečima o specifičnosti generacije, koja je „dinamična, sva od akcije“, a koja je stekla sve stepene obrazovanja – od pripremnog stepena i srednje škole, preko Pedagoške akademije, Učiteljskog fakulteta, sve do master studija i doktorata. Napominje Popović da je prosek ocena ove generacije na diplomskom ispitu 3,77 (najveći postignut je 3,89), što nam, opet, sugeriše koliko je u prošlosti pažnja posvećivana koncentraciji kvaliteta a ne kvantiteta, što je danas slučaj.
Smenjuju se govornici, poruke su iste: na svakom sastajanju svi se osećaju kao da su se juče rastali. Povod za njihovo prvo viđenje, posle svršetka petogodišnje škole, bila dvadesetogodišnjica mature. Ali uspomene traju i danas, nakon pola veka. Lidija Ružić se sa setom seća momenata iz njihove mladosti, žao joj je što se nisu više družili, obraćajući se svojim kolegama tekstom „Sve je sećanje, sve je pamćenje“. Ponosno naglašava da su đaci rođeni u Vranju neretko donosili hranu svojim drugovima koji su živeli u domu, da su se voleli i dopunjavali. Dodaje još i da su učitelji „gromade u znanju, nauci i ljubavi prema deci“.
Jovan Stošić, još jedan od maturanata, ističe da su se „izdigli iznad svih onih koji su mislili da su ispred nas „, i dodaje da ima zanimljiv stav prema uspehu đaka:
-Ako ima makar jednu „peticu“, on je odličan đak. Svako je odličan u nečemu, u to sam suguran – optimista je Stošić.
NAJBOLjE ODELO
I baš kada je izustio mantru o tome da „odelo ne čini čoveka“, već ono što neko ume da kaže, iz publike neko dobaci:
-Ali ti imaš najbolje odelo danas! – što izazva opšti smeh u učionici.
Stošić potom istaknu da su se za pomoć oko Monografije obratili, između ostalih, i Gradskom veću, „koje nije imalo hrabrosti, smelosti i pameti da udeli 1000 dinara“, ali i da mu je drago što nisu pomogli.
-Neka Gradsko veće pomaže nevladine organizacije, a mi koji smo doktore proizveli, koji smo profesori, inženjeri, lekari i obućari, mi nismo tako važni. Predlažem da, dok vas ne uhvati slavljenička euforija, svi prikupimo po jedan dinar, ja ću lično poštom da pošaljem Veću, da ih pomognemo. Mi smo „hiljadu istina“ ugrađivali u srca i misli mnogih naših generacija dece i njihove dece. Ostavili smo tragove za sobom, treba da budemo ponosni – završava Stošić.
Nakon podele primeraka Monografije prisutnima iz generacije 1961-1966, i njihovim profesorima, u 12.30, odlazimo do Trga Staniše Stošića, da drugovi velikog vranjskog muzičara polože cveće na njegov spomenik. Imamo priliku da čujemo i prigodno obraćanje Gmitre Milovanović u slavu preminulog kolege iz školskih dana. Nakon toga slavlje se nastavlja u jednom od lokalnih restorana…
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.