Kako je poslušala bakin savet, zašto joj je sin produžio specijalizaciju, iz kod predmeta je dobila jedinu peticu na fakultetu i po čemu pamti pokojnog oca
– Mnogo sam volela svoju baku Aleksandru, Caku, kako sam je od milošte zvala. Bila mi je instinski oslonac, iskreni sagovornik, savetodavac. Od nje sam dobijala izvrsne, za život važne savete. I najlepše mi je bilo vreme provedeno sa porodicom, a posebno sa njom u porodičnoj kući moje majke, u Prizrenu. U jednom od tih susreta baka Aleksandra me je priupitala šta ću da studiram i, dok nisam ni uspela da ogovorim, ona je započela nešto kao zavet, amanet čak. „Dete moje, ima mnogo lepih profesija, ali poslušaj šta ti baka priča. Najbolje je da ti budeš očni lekar, oko ti je čisto, a i mrak zna mnogo da boli“. O tome smo, čini mi se, pričale negde pred kraj gimnazije, u toku letnjeg raspusta koga sam dobrim delom provodila upravo kod nje, u Prizrenu. Otuda je verovatno i možda znak jednakosti između Vranja i Prizrena kada su sećanja na detinjstvo i odrastanje u pitanju. Svuda sam imala drugare, istinske, prave. Naravno, prevaga je na strani rodnog grada, ali i Prizren sam mnogo volelela – sećajući se, posle mnogo godina, ovde u Nišu, na Očnoj klinici tokom nedeljnog dežurstva, priča Gordana Stanković Babić, jedan od malobrojnih stručnjaka za dečji strabizam (razrokost) u Srbiji.
Suznih očiju, kao da je htela da potvrdi da je ispunila bakinu želju.
BELI MANTILI
Živela je u naselju Kuso blato, u Luginoj ulici. Onde kod Medicinskog centra. Kao da se tu, žargonski rečeno, zadojila medicinom?
– Pa, možda ima i toga. Svaki dan prolaziš pored ljudi u belim mantilima, susrećeš pacijente i sve to neosetno ostavlja utisak, hteo ti ili ne, na tebe.
Kao jedinica, mažena je i pažena, ali ne i razmažena. Doduše, bila je nežnog zdravlja i to je brinulo majku Todorku, Prizrenku, i oca Ljubomira, profesora istorije i geografije. Ali i ta briga nije od nje napravima mamimu mazu. Naprotiv, uvek je nastojala da se bori i izbori.
-Uz podršku roditelja, bezgraničnu ljubav, toplinu i snagu koju sam u domu dobila, verovatno sam očvrsla.
Kroz OŠ „Vuk Karadžić“ i Gimnaziju „Bora Stanković“ se maltene prošetala i iz obe škole izašla okićena Vukovim diplomama.
Seća se, u gimnaziji je bila prva generacija tada tako popularne “šuvarice“. Prvi razred je bio opšti, u drugom se opredeljuješ između prirodnih i društvenih nauka – ona je izabrala društvene – da bi se u trećem razredu opredelila za konkretan smer. Gordana se odlučila za zdravstveni smer – medicinska sestra. Upravo njeno hronično nežno zdravlje je presudilo, čini se, da upiše zdravstveni smer, ne razmišljajući u samom startu da studira medicinu, jer ljubav jo je bila – psihologija.
-Za taj juni 1981. me vezuju tri lepa događaja. Najpre, odbranom maturskog rada okončala sam gimnaziju, upisala Medicinski fakultet u Nišu i konačno položila vozački ispit. Baš lepo, zar ne – nasmejana lica kao da pita.
Prve dve godine studija radila je i učila kao srednjoškolac. Zabeleške sa predavanja se kući istog dana sređuju i lekcija još jednom pročita. Možda i u tome leži razlog što joj medicina i nije bila teška za studiranje. Studije završava u roku, za pet godina, sa samo jednom peticom od 32 ispita.
– Petica iz opštenarodne odbrane i društvene samozaštite (?!), iako sam je učila kao anatomiju, recimo. Inače, u školskoj 1983/84, bila sam na trećoj godini studija, proglašena sam za najboljeg studenta Univerziteta u Nišu. I danas sam jako ponosna na Povelju koju sam tada dobila, mada mi ista nikada nije bila primarni cilj školovanja – objašnjava.
Tokom studija je razmišljala da se bavi nekom od grana pretkliničke medicine, da se nađe u patologiji, mikrobiologiji, na primer. Ali kad je diplomirala, prevagu je odnela ljubav prema kliničkim predmetima. Splet okolnosti – konkurs za postdiplomske studije u dnevnom listu „Politika“ učinio je svoje i Gordana se našla na oftalmologiji, ispunivši želju i reči baka Aleksandre, koje tada više nije bilo. Nakon obavljenog uobičajenog staža i položenog državnog ispita, upisuje postidplomske studije u Beogradu. Tada dobija i stipendiju Republičkog fonda za razvoj naučnog i umetničkog podmlatka Srbije, što joj je omogućilo da mnogo lakše tri semestra provode u Beogradu. Od divnog čoveka i lekara, kaže, primarijusa dr Boška Ilića, učila je osnove ultrazvuka o oftalmologiji, ali se i divila njegovoj virtuoznosti u operacionoj sali. Za operaciju katarakte i ugradnju sočiva 1988. godine trebalo mu je manje od 20 minuta! I sama se osmelila u hirurgiji katarakte uz dr Bojka Perovića, koji joj je bio „asistent“ u prvim operacijama 1994.godine. Tada se i opredeljuje za rad sa prevremenom rođenom decom,operacije katarakte zamenjuje operacijama strabizma kod dece.
Zbog Strahinje je specijalizaciju završila sa godinom zakašnjenja, ali joj nije žao. Naprotiv, srećna je i ponosna na svog sina Strahinju, danas studenta četvrte godine medicine. Šest meseci po njegovom rođenju, uz ime je i titula „mr“.
Maja 1990.godine se udala za kolegu Radeta Babića, radiologa sa najvišim akademskim zvanjem, i iste godine započela radnu karijeru na Očnoj klinici KC Niš. Volela je da se uključi u rešavanje problema razrokosti kod dece, ali tadašnji direktor klinike joj nije dozvolio i smatrao je da treba da se drži ultrazvuka. Njena želja da radi sa decom postaje realnost nakon povratka sa porodiljskog bolovanja, oktobra 1998.godine, kada po drugi put postaje majka, ovog puta Nevene, danas brucoškinje na medicini.
I danas je tu, u kabinetu sa decom, samo sa mnogo više obaveza. Gordana je danas na čelu neonatološkog odeljenja Očne klinike u Nišu. Zadužena je za skrining (provera, trijaža) na retinopatiju prematuriteta.
– Prevremeno rođenje nosi brojne probleme i kontrolne ptrglede zbog čega su ova deca pod stalnim nadzorom lekara, oftalmologa u cilju prevencije mogućih komplikacija poput razrokosti, slabovidosti, glaukoma. . .
VELIKI DRUG
U međuvremenu je 2010.godine stekla najviše akademsko zvanje, doktora medicinskih nauka. Znaimljivost njene doktorske disertacije se ogleda u tri nove metode dijagnostike suvog oka koji se prvi put primenjuju u Srbiji, kao i lečenju autologim serumom, po prvi put primenjeno u Nišu. Uz upotrebu optičkih i elektronskih mikroskopa analizirani su patohistološki uzroci materijala, a jedan deo uzoraka je sagledavan čak u Japanu, na Šiga univerzitetu. S obzirom da je već bila asistent, nakon doktoriranja, vrlo brzo postala je docent na ovdašnjem Medicinskom fakultetu.
-Da ne zvuči pretenciozno, očekujem da ću vrlo biti izabrana za vanrednog profesora na katedri za oftalmologiju.
Ističe da su vranjska deca izvanredni studenti.
-Ali to zaista mislim, bez ikakvog lokalpatriotizma, da su vredni, marljivi i uglavnom svoje ispite redovno polažu. Nema urgencija a ni protekcije, jer im to zaista nije potrebno. Oni, zapravo, dolaze sa određenim ciljem što je samo motiv više u želji da uspeju – konkretna je profesorka.
Danas, kada se sigurno može reći, da je uspela u životu i da je ostvarila bakine reči, ali i neku svoju potonju želju, Gordana se sa setom i suzama priseća svog oca Ljubomira.
– Bio mi je otac, ali i moj veliki drug. Uvek je imao odgovore na sva pitanja. Bio je divan čovek i još bolji sagovornik koji je i te kako umeo da sasluša i, onako smerno, kako samo Vranjanci umeju i znaju, posavetuje. Srećna sam što je uz mene danas bar moja majka, uvek brižna, puna ljubavi za mene i moju porodicu, podjednako bitna i zaslužna za sve što sam postigla u životu. I sada, iako imam divnu porodicu odakle, svakako, crpem energiju za borbu protiv svih nedaća i problema. Želim da budem onoliko uspešna u roditeljstvu koliko su bili moji roditelji -reče na kraju doc. dr Gordana Stanković Babić, jedan od tek troje ekseperata u Srbiji za razrokost kod dece.
Još jedan prođe dan
– Ne, nisam ranoranilac, ali dobrom organizacijom uspem u toku dana da uradim sve što isplaniram. Ustajem oko sedam sati i nakon uobičajenih priprema, odlazim na posao, na kliniku, ambulantu ili kabinet za strabizam, gde stižem nešto pre osam. Radno vreme je do 14 sati, ali to ništa ne znači, jer uvek se kada treba i produži. Pogotovo petkom kada radim sa decom u kabinetu, onda je i uspeh ako sve preglede završim do četiri ili pet popodne.
Prvu jutarnju kafu popijem na raportu, ako sam na klinici, iza toga započinje vizita ili ako sam u kabinetu, odnosno ambulanti, kafa i čaj se ispijaju usput, radeći s pacijentima. U toku dana deo vremena provodim i sa studentima, koji su na obaveznim kliničkim vežbama i pripremaju se za istipe, sa specijalizantima, sa strukovnim sestrama i tehničarima, stomatolozima, magistrantima i doktorantima. Naravno, uz predavanja, u vreme ispitnog roka tu su i predispitne konsultacije i sami ispiti, što je takođe moja obaveza, kao asistenta na predmetu oftalmologija. Vreme provedeno sa studentima, na predavanjima ili vežbama na klinici, zapravo i predstavljaju neki vid relaksacije u odnosu na svakodnevne obaveze. Uz moju priču i njihova brojna pitanja, uz aktivno uključivanje u preglede pacijenata, vreme očas prođe. Maltene, bez nekog većeg napora.
I posle takvog dana odlazim kući sa pomešanim osećanjima. Zadovoljna što sam tim mališanima i njihovim roditeljima pomogla savetom, delom, sprovedenom terapijom da bi se dobio odgovarajući kvalitet vida.
Nisam gost u svom Vranju
– Iako svoje Vranje izuzetno volim, obaveze me sve više sputavaju i sve ređe odlazim u grad u kome sam rođena. Uglavnom je to od godišnjice mature do one sledeće, a ako se u međuvremenu i dogodi da odem, makar i na dan, onda se u Vranju osećam onako, baš vranjski.
I to malo vremena u Vranju nastojim da iskoristim da se vidim sa drugaricama, da negde izađemo, da porazgovaramo uživo. Zapravo, uglavnom sam ja inicijator sastajanja. Doduše, raštrkale smo se nakon gimnazijskih dana, još više posle studija, te ih je u Vranju tek nekoliko. Ponajviše kontaktiram sa Ljiljom Belić, Ljubom Nedeljković, sa Bibom, Ilonkom i Eržikom, sa Sneškom Stanojković, malo ređe sa Tomom, Srđanom, Gagom Miludinkom.
Najlepše su druženja u nekom od kafića kod „Baba Dike“, ili kad posedamo oko fontane kod Pošte i onda se zaboravimo u čavrljanju.
I tako do nekog novog susreta.
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.