Najveći uspeh u dosadašoj istoriji pozorište je ostvarilo na 8. međunarodnom festivalu „Zlatni vitez“ u Moskvi, 2010. godine na kome je predstava „Paviljon br.6“ nagrađena Srebrnim vitezom za predstavu u celini i Zlatnim vitezom Nebojši Dugaliću za najbolju mušku ulogu
Nikome do danas nije uspelo da utvrdi kada je pozorišna umetnost počela da se baštini u srpskoj kulturi, jer je i sam pojam pozorišta fluidan. Emanuel Kozačinski, ruski učitelj, režirao je u Sremskim Karlovcima „Treadokomediju“, 1734. godine. Ipak,prave začetke pozorišna umetnost je u Srbiji dobila radom Joakima Vujića, čoveka koji važi za oca srpskog teatra. Prvu pozorišnu predstavu „Kreštalica“ priredio je 1813. godine u Pešti.
DOMANOVIĆ I BORA
Ovde, pak, u Vranju, značajna za pozorišni život je 1892. godina, kada je Janča Jovanović Baldžija podigao Hotel „Vranje“. Jedna sala tog hotela namenjena je organizovanju, kako se to sada kaže, „kulturnih sadržaja“.
Prvu pozorišnu predstavu Vranjanci su odigrali 30.januara 1896.. godine. Bio je to Njegošev „Gorski vijenac“ u režiji Radoja Domanovića, tadašnjeg profesora Gimnazije u Vranju, upravo u Hotelu „Vranje“. Domanović je tada napisao pripovetku “Pozorište u palanci“. U to vreme Radoje Domanović i Borisav Stanković bili su prijatelji. U istorijskim spisima se može naći podatak da su 1896. zajedno odgledali predstavu „Boj na Kosovu“, Putujućeg pozorišta iz Niša.
Značajan datum za pozorišni život grada je, zatim, i 18. Jun 1924. godine, kada je formirano „Pozorište građanske kasine“. Tada u Vranju počinje organizovani pozorišni život, kada je u režiji Andre Daskala odigrana predstava „Ženidba posle smrti“. Daskal je bio dobar prijatelj Perice Aleksića „Petra Prlička“, koji je sa svojom pozorišnom trupom često gostovao u Vranju i Vranjskoj Banji.
Okružno narodno pozorište u Vranju osnovano je 27. aprila.1946. godine. Upravnik je bio Ljubiša Ružić. Odigran je tada Nušićev „Pokojnik“ pred 442 posetilaca i u režiji nekoliko glumaca.
Odluka da, zbog besparice, Narodno pozorište „Bora Stanković“ prestane sa radom doneta je osam godina kasnije, tačnije 1. marta 1954. O tome je pisao Momčilo Antić Klinčar, glumac, reditelj i scenograf, jedan od osnivača modernog vranjskog teatra.
Potom je usledio period uspešnog delovanja amaterskog pozorišta, sa stalnim repertoarom, brojnom publikom i nagradama na republičkim i jugoslovenskim festivalima.
U naredne 43 godine u Vranju se pozorišna umetnost odvijala kroz teatarski amaterizam. Godine 1972. Za upravnika Amaterskog pozorišta imenovan je Radoslav Radivojević, koji je na čelu ove ustanove bio punih 37 godina. Zahvaljujući njemu i saradnicima koje je okupio, među kojima su bili Milutin Mišić, Muharem Pervić, Miša Jeftić, Zora Živadinović Davidović, Voki Kostić, pozorište je radilo, pišu teatarski teoretičari i kritičari, ne retko bolje nego profesionalni teatri u zemlji. Na „daskama koje život znače“ igralo je više od dve stotine glumaca. Dragan Stanković je za role koje je tumačio dobio tri „Zlatne maske“, tada najviše priznanje u Jugoslaviji.
Pozorište „Bora Stanković“ se 5. septembra 1997. godine, ponovo pridružilo porodici profesionalnih pozorišta Srbije. U Vranju su tada, pored Radoslava Radivojevića, režirali i Radoslav Zlatan Dorić, Vladimir Lazić, Vladimir Jeftović, Filip Gajić, Jug Radivojević, Ana Radivojević Zdravković, Nebojša Dugalić, Snežana Trišić, Ana Grigorović i drugi priznati reditelji u zemlji.
Najveći uspeh u dosadašoj istoriji pozorište je ostvarilo na 8. međunarodnom festivalu „Zlatni vitez“ u Moskvi, 2010. godine na kome je predstava „Paviljon br.6“ nagrađena Srebrnim vitezom za predstavu u celini i Zlatnim vitezom Nebojši Dugaliću za najbolju mušku ulogu.
REKONSTRUKCIJA
Festival „Borini pozorišni dani“ od 2009. do 2011. godine podržali su prof.dr Ivan Medenica, Željko Hubač, Ksenija Trajković i Spasoje Milovanović. Direktor je u tom periodu bio Nebojša Cvetković.
Nakon što je 2. jula 2012. godine teatar izgoreo do temelja, glumci su nastavili da igraju u Domu vojske i Omladinskom kulturnom centru. Godinu dana je v.d direktora bila prvakinja drame Radmila Djorđević, a danas tu dužnost obavlja Srđan Jovanović. Oči su im uprte u gradsku vlast i donatore koji obećavaju da će Vranje dobiti novu, savremenu zgradu pozorišta. Rekonstrukcija i izgradnja druge faze je zaustavljena.
Pozorište „Bora Stanković“ iznedrilo je poznata imena srpskog glumišta srednje i mlađe generacije.. Među njima su: Ljubomir Bandović, Dragan Marjanović, Milan Vasić, Jelena Asanović koji su otišli iz Vranja. Danas je to profesionalni ansamabal koji se može porediti sa reprezentativnim pozorištima u Beogradu i unutrašnjosti.
Svečana akademija
OPLAKUJ ME, NEBO
Jubileji su prilika da se podsetimo imena ljudi koji su delima dali doprinos razvoju jedne institucije ili ustanove. Tako je bilo i na svečanoj akademiji povodom 120 godina pozorišnog života u Vranju. I prisetiše glumci publiku, ne u očekivanom broju u sali Doma vojske, o prvoj odigranoj predstavi, usponima i padovima vranjskog teatra u dvočasovnom programu.
-Koliko Vranje vapi za kulturnim životom, svedoči i činjenica da jedino tokom Prvog i Drugog svetkog rata grad nije imao pozorišnu delatnost-rekao je direktor Srđan Jovanović.
Festival „Borini pozorišni dani“ – dodao je- održava se u kontinuitetu 35 godina. Istorija, međutim, kaže da traju 37 godina.
Zoran Antić, gradonačelnik je rekao da su i pored aktivnog i ozbiljnog angažovanja lokalne samouprave na sanaciji zgrade Pozorišta, promene zakonkih propisa i druge nepovoljne aktivnosti usporile radove.
-Moramo da budemo strpljivi, ali i da istrajemo i završimo ono što smo započeli, jer obnovu Talijinog hrama niko i ništa ne može da spreči. Ovo nije obeležavanje samo 120 godina trajanja, već i obeležavanje novog početka i još blistavije budućnoti pozorišnog stvaralaštva u Vranju i ovom delu Srbije-naglasio je Antić.
Deo iz komada „Pozorište u palanci“, Radoja Domanovića“ u režiji Radoslava Zlatana Dorića izvela je Ljiljana Radivojević, dok su monologe iz „Jovče“, Borisava Stankovića i predstave, „Krotka“ Fjodora Mihailovića Dostojevskog, reditelja Radoslava Radivojevića, govorili glumci Dragan Stanković i Dragan Marjanović. Stihove iz Njegoševog „Gorskog vijenca“ kazivao je glumac Narodnog pozorišta iz Podgorice, Slobodan Marunović.
Songom „Oplakuj me nebo“ Bate Zdravkovića iz predstave „Roboljupci“ i fotografijama i snimcima u video formi pod nazivom „Seme pozorišta kad se baci bilo gde, mora naići“, glumački ansambl je pokazao da i četiri godine nakon što je pozorište izgorelo, ne gubi nadu da će dobiti novo zdanje. Taj vapaj pozdravila je publika burnim aplauzom. Mnogi su i zaplakali. Glumci Milena Stošić i Marko Petričević, vodili su publiku kroz 120 godina pozorišnog života u Vranju. U činjenicama se na pojedinim mestima omanulo, ali im se ne treba zameriti. Sve što je izgovoreno, napisano je u video mozaiku. I to im ne treba zameriti. Među zvanicama je bila i Zora Živadinović Davidović, unuka Bore Stankovića, u pratnji sina Zorana Davidovića koji je Pozorištu darovao umetničku sliku. Prisustvovali su i članovi porodica nekadašnjih glumaca.
Telegrame sa čestitkama povodom značajnog jubileja pozorišnog života Vranja uputili su general Milosav Simović, reditelj Filip Gajić i rediteljka i glumica Ana Radivojević Zdravković u svoje i ime Juga Radivojevića.
Proslava jubileja završena je ponovnim nastupom Slobodana Marunovića iz Podgorice, koji je izveo monodramu „Njegoševe rime“.
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.