Sutra bih se vratio



 

Od prvog dana – bankar. Vukovac u osnovnoj i vranjskoj Gimnaziji. Žal za Vranjem stalno prisutan a leči ga u „Moravče“, na Pržaru a doskora i  Haremluku. Tri nedelje – ‘krizni period’.



 

Tu, u samom srcu Niša, onde kod Skupštine grada, u neko doba februarskog dana na izmaku, u kafanici ‘Biser’,  čuju se muzika i pesma. Ma, neje toj pesma, glas samo, glas što kroz noć ide, treperi,  s’s mesečinu se lepi i kao melem na srce pada. A istina lebdi negde između. Počelo se starim akordima juga punih derta i ljubavi, punih današnje i ovonišlijske sete za Vranjem. Ori se ‘Petlovi pojev’, ‘Da zanejš mori mome’,  i takoj čalgičije s merak i prokletiju neku, a meteri uz muziku podsećaju na ono što neće i ne može da prođe. Podsećaju na Vranje u koje je naš sagovornik do iznemoglosti zaljubljen, koji Vranje u Nišu gotovo na svakom mestu  traži, u ‘kriznom periodu’ od tri nedelje. To je period koji maksimalno može da provede bez svog Vranja. A onda, pravac Vranje i Džordan, Deki, Bobi, Ciganin, Darko Lepojac, Kivi, Ivče, Kela, Ifta advokat, Bata Kravata, Prota u omiljenom Kafe-kafeu, u Brankovoj ulici, ili negde drugde, gde se u dugim razgovorima ispijaju kafa, vino. I tako, željno se vraća u vreme neprolaza, u vreme i grad koji su od njega čoveka napravili. Grad na koji je, kao na nešto sveto, ponosan da bez njega ne može.

 – Ma, mogu da budem šta ‘oću, ali bez Vranje baš ne mogu. I neću – ponosno kaže Igor Kostić Grče (42), zamenik direktora Filijale Komercijalne banke u Nišu.

Tako priča dete vranjske kaldrme i stare gradske porodice.

Dok muzika sa kafanskim dimom ispisuje još jednu noć, Grče kaže da se raduje što pojedini naši Vranjanci ovde u Nišu, ne sa nostalgijom, već s pijetetom pričaju da „žale što njihova deca nemaju svoje Vranje“ i obećava da će svoju decu, iako su rođena u Nišu, učiti da imaju svoje Vranje.

 

Nas dva brata

 

– Tek što sam se vratio iz vojske, verovatno je tako trebalo da bude, međusobno smo se našli – bankarstvo i ja. Više je ono mene našlo, i to ponajviše zahvaljujući Bori Antiću, poznatom vranjskom bankaru, tadašnjem direktoru Delta banke. Jednostavno, Bora mi je profesionalno i ljudski, pa ako hoćeš i roditeljski, ponudio posao u banci, verujući pri tom da ću ne malom izazovu umeti na pravi način da odgovorim. I tako je krenulo, možda po meni neočekivano, moje druženje sa bankom koje, eto, i danas traje – sećajući se svojih početaka od pre šesnaest godina, u pauzi dok muzičari odmaraju, priča Grče, naslednik svoga Dragana na polju komercijale, koju je i sam voleo.

Ali, kaže dalje, i bankarstvo je vid komercijale, veoma specifičan.

Naravno, prvi  direktor mu je bio Bora Antić, koga potom nasleđuje Žuća Dejković.

-Sa obojicom sam imao izvanredne odnose i, naravno, poštovao sam njihove godine i ogromno znanje rada u banci. Iz tog vremena, evo, i danas se sećam svoje prve šefice, Anke Stefanović, ali i dragih kolega koji se ne zaboravljaju – Dragana Sorge, Ivana Tomića, Gorana Majkića.

Ne zadugo i mlađi Ivan je krenuo bratovljevim stopama, u bankarstvo. Krenuo i tu je, kao i njegov stariji brat, i danas. I ono što je posebno važno – sve su uspešniji bankari a rezultati banaka u kojima su samo to potvrđuju. Stariji Igor je krenuo nekim drugim putem, a mlađani Ivan, kao direktor Hipo banke u Vranju, slovi za sve uspešnijeg bankara.

Na srpskom bankarskom tržištu velika konkurencija nastaje ulaskom stranih banaka. U periodu 2000/02.  od nekadašnjih 4-5 domaćih banaka stvara se konkurencija od čak 34 banke. A novac nije isti u velikoj konkurenciji. Godinama sve brutalnija konkurencija izdvojila je pet-šest banaka koje pokrivaju više od tri četvrtine tržišta novca u Srbiji, sa  lakoćom priča Grče, što samo potvrđuje da je, iako mlad, gotovo ušao u sve pore ovog nadasve izazvnog, ali i veoma odgovornog posla.

Na poziv Zorana Petrovića Dunje, direktora Rajfajzen banke u Vranju, postaje njegovo zamenik, zadužen za rad sa pravnim subjektima. Bilo je to juna 2004.godine. Vrlo brzo i u ovoj banci stiče dobre i korektne kolege, koji kasnije postaju iskreni prijatelji.

 – Bane Popović, Milica Trajković, Saša Aleksić, Zoran Bogdanović, Ivana Nikolić su, nije pretenciozno ako kažem, ekipa novog izazova spremna da u konzervativnoj sredini punoj skepse prema stranim bankama pokuša da se izbori i napravi očekivani posao i da ponašanje i način rada, iz zemalja odakle su banke, prilagode lokalnim očekivanjima. U tome smo, uglavnom uspeli, mada je bilo podosta otpora- ističe Igor.

 Čak, vremenom, ova banka je postala “domaća“ banka!

Svojski se trudio da poverenje Bore Antića a potom i Dejkovićevo opravda na jedino mogući način – radom i rezultatima. Životne probleme klijenata rešavao  je na najbolji način. Mnoga nepoznata preduzeća izrastaju  u firme sa velikim  potencijalom.

Dobri rezultati su samo mogli  da trasiraju  nove  puteve u svet bankarstva. Čelni ljudi Rajfajzen banke su mu ponudili mesto regionalnog direktora za mala i srednja preduzeća, ali sa sedištem u Nišu. Šta je mogao da uradi? Da odbije i ostane u Vranju, ili da prihvati novi izazov, kao nagradu za uloženi trud i preseli se u Niš? Odlučio se, doduše nimalo lako, za drugu soluciju i juna 2006. seli se u grad na Nišavi. I to sa tek sklopljenim brakom sa Suzanom, kojim je krunisana ljubav iz srednjoškolskih dana. Suzana je kao ekonomista  radila u „Telenoru“, a odskora i bukvalno se sasvim posvetila porodici. Jer, plava deca, posebo naglašava Grče, devetogodišnji Krsman i dve godine mlađa Žanka, ulaze u period kada im je neophodna celodnevna posvećenost. Svestan je Grče da samo zdrava porodica može da iznedri potomke kakve želi i uputi ih na pravi, ali veoma trnovit životni put. A da bi sve to bilo kako treba, sva odgovornost, odlučio je kućni savet, pada na Suzanina pleća.  

Vreme dolaska u Niš je i vreme kada bankarstvo  bukvalno cveta u Srbiji. Grče se obreo u novoj sredini i stečenim iskustvom u Vranju.  Krenuo je u novoj sredini, u daleko većoj konkurenciji, od Dunava do Preševa i KiM, naglašava. Uhodanim stazama sa novim klijentima i drugačijim rezonovanjem otvoreno je mnogo novih filijala, što je Rajfajzen banku učvrstilo u sam vrh u regionu, među prve četiri. Sve je ovo trajalo, ističe Grče, do sredine 2008.godine, do početka svetske ekonomske krize, kada je smanjenje broja radnika smatrano normalnim, kao i umanjenje plate. Zato za najveći uspeh smatra podatak da su sačuvana sva radna mesta, a bilo je pojedinaca koji su odlazili, ali na bolja radna mesta u drugim firmama. Dve godine kasnije prihvata ponudu Hipo alpe adrija banke, u kojoj kao regionalni direktor za jugoistočnu, zapadnu i centralnu Srbiju radi samo godinu dana.  A onda. . .

Kao potvrda dobrog rada i sa epitetom uspešnog bankara ovog područja, juna 2013.godine Grče dolazi u ogroman sistem, u Komercijalnu banku. Domaća banka druga po bilansnoj aktivi i prva po depozitnoj bazi i broju zaposlenih. Dolazi za zamenika direktora filijale.

Ekipa izvanrednih profesionalaca (Zoran, Gordana, Slavica, Rade) ostvaruje skladan odnos koji se reflektuje na izvanredne poslovne rezultate. Posebno je ponosan, kaže, na rast broja  klijenata, s kojima se saradnja zasniva na pravim partnerskim odnosima, a raste i broj zaposlenih.

– Ova filijala svoje poslovne odnose danas ima sa više od stotinu privrednih subjekata i preko 60.000 fizičkih lica- naglašava drugi čovek filijale u Nišu.

STARI SLON

Iako je seta za Vranjem prisutna, sobom je zadovoljan. Još kako, raduje se svakom novom danu, nestašlucima Krsmana i Žanke, nadahnjuje ga energija njegove Suzane. Raduje se i novim klijentima i novim susretima sa Vranjancima i Vranjem.

Već  je deceniju u Nišu. I dalje u gradu na Nišavi traži svoje Vranje. Živi u Margeru, starom delu, samo zato što ga mnogo, baš mnogo podseća na Vranje i njegovu Gračaničku. Vraća ga u igre  na ulici sa više zemlje nego kaldrme, vraća ga u dvorišta u kojima je stvarao svet iz mašte.

Ovde je oformio porodicu, dobio decu, stekao prijatelje, skrasio se, reklo bi se. Ali nije.

– Ja ću uvek biti dušom i telom Vranjanac. Tako se i deklarišem – ja sam iz Vranja na privremenom radu u Nišu. Pozicija na kojoj sam podrazumeva život ovde, u ovom gradu, kao regionalnom centru južne Srbije. Kada bi imao ove pogodnosti u Vranju, odmah bi se vratio. Bez ikakvog dvoumljenja. Ma, bez razmišljanja. Tek onda bih ponovo bio ja. Zato sa mnogo ljubavi održavam stare kontakte sa prijateljima i drugarima iz Vranja, ali i sa starim klijentima iz mog grada.

I danas, kao i pre petnaestak godina, sa starim društvom iz Vranja slavimo njihove i moju slavu, nove godine, rođendane, a sada smo zajedno i na tužnim događajima. Najkraće, opet smo zajedno gde je život. Nedavno, u vreme odigravanja košarkaškog Kupa Radivoj Korać, u Nišu se okupilo dvadesetak drugara iz Vranja, Beograda, Subotice. Navijali smo, bodrili crno-bele, tugovali zbog poraza, ali družili se iskreno, samo kako mi umemo.

Kaže, u Vranje ide jer ga bole kosti, kao starog slona, za zavičajem.

-I to ne krijem a mladima poručujem  – iako je vreme današnje teško i  može malo da pruži pojedincu, on mora  sam da se izbori, pre svega, obrazovanjem, a sa malo ljubavi prema Vranju može da pomogne svom gradu.    

A onda – opet se ređaju pesme i pitanja. Pesma, sećanja, stih ispisuju život i dalje od svog Vranja, ali uvek sa svojim Vranjem.

Do nekog novog susreta u „Biseru“, tu u zaleđu gradskog parlamenta.

-U kafani su biseri života koji su samo sada i nikada više, jer u kafani se, kažu, ne arče pare, to je investicija u sećanja.

 

Ko je koga izabrao

 

Po diplomiranju i odsluženju vojnog roka došlo je vreme da se zaposli.

– Izbor je 2000. bio dosta sužen, a bankarstvo  bivalo sve  prestižnije. A  voleo sam čistu komercijalu, koju sam pored Dragana, svog oca, veoma dobro upoznao i odlučio da će se tu skrasiti.

Ali. . . Raspored karata i tržišta i ne pitajući ga, učinili su svoje i odveli ga u tako izazovnu rabotu kakva samo može da bude bankarstvo.

– Prihvatio sam taj izazov i mislim da nisam pogrešio. Na startu sam bankarstvo prihvatio kao specifičnu komercijalu gde klijenta morate posećivati, s njim praviti posao a time i poslovati na osnovu međusobnog poverenja. Igrom slučaja i okolnosti  ja i nisam izabrao bankarstvo, već obrnuto, ono je izabralo mene. I, moram da priznam,  našao me i Bora Antić, tadašnji direktor Delta banke  koji me uvodi u magičan svet bankarstva i novca,  gde sam već šesnaestak godina.

Tako, Bora je „kriv“ što ga je bankarstvo izabralo. Ne ljuti se, zna on da je Bora mislio najbolje za njega, što je, uostalom, minula decenija i po Grčetovog ‘boravka’ u bankama, od Vranja do Niša, na najbolji način i potvrdila. 

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar