Uspomene iz detinjstva nekako blede, ono što mi je ostalo jesu ljudi i drugari sa kojima sam odrastao, a koji su mi danas prijatelji, oni su slika nekog dela života. Ne znam da li su ljudi danas sposobni za takva prijateljstva. Čini mi se da se bave nebitnim, trivijalnim stvarima
– Želeli smo da pobegnemo sa apsolventske večeri, ipak je napolju Beograd nudio bolji provod. Na izlazu sam je prvi put video, i ne sećam se kako, ali znam da je zbog nje, ipak smo se vratili. Ne znam ni kako se zadesilo da jedina slobodna stolica za gospođicu Natašu bude baš ona pored moje. Nije me shvatila ozbiljno kada sam joj rekao da je ona od te večeri moja devojka. Nakon 18 godina braka, i dalje sam presrećan što sam neplanirano otišao na to apsolventsko umesto da napustim zemlju sa idejom da perem sudove u Švajcarskoj. A njene slike u oku još uvek su jasne.
***
Roditelji su mi rođeni na selu, a otac je nesumnjivo imao najviše uticaja na moje životne odluke. Privlačile su ih prirodne nauke, majka je penzionisana nastavnica hemije, a otac je završio isti fakultet i smer na kome sam i ja diplomirao. Kao i moja supruga. Kod istog profesora. Uspomene iz detinjstva nekako blede, ono što mi je ostalo jesu ljudi i drugari sa kojima sam odrastao, a koji su mi danas prijatelji, oni su slika nekog dela života. Ne znam da li su ljudi danas sposobni za takva prijateljstva. Čini mi se da se bave nebitnim, trivijalnim stvarima.
Kompletan tekst možete pročitati pretplatom na elektronsko izdanje „Vranjskih“ preko www.novinarnica.net
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.