Ovih dana, tačnije 9.maja, stiže i meni poziv da napišem nešto za rubriku ‘’Ljudi u vremenu’’. U prvi mah pomislih da su iz redakcije doznali da baš ove godine obeležavam trideset godina umetničkog rada. Al’ rekoh, neće biti da su oni toliko vidovitii, jer po difoltu, to bi trebalo da učini neko iz “medijskog neba” Vladičinog Hana. No, bilo kako bilo, neko me se setio – ne baš za ’’Dan bezbednosti’,’ ali i ’’Dan pobede’’ nije malo slovo u kalendaru…
Pamtim izjavu jednog lokalnog političara, koji je u vezi mene rekao: “On se uvek nečim bavi”!…I razmišljam da je to tačno, i odlična sintagma za životni moto. Uvek se treba nečim baviti, naročito onim što volite, a ostale životne okolnosti će se stalno smenjivati…Ako vas neko gleda kako “zaranjate u duboku vodu”, ne kvarite mu iluziju da ste potonuli. Neka ostane tako gledajući u vir, a vi ćete već, odavno, biti na drugoj obali; kao Bata Stojković u fimu “Ko to tamo peva”… Ako se zapitam gde sam ja to poslednjih tridesetak godina “zaranjao i izranjao”, sve bi moglo da se sažme u dve reči: “pozorište i muzika”. Pitam se sad, šta bih ja kao “komediograf” mogao ozbiljno da napišem? Pa hajd’, da probam nešto o tom prošlom vremenu, razmišljam. Al’ opet, moram gledati da to budu neke duhovite dogodovštine, pa neka se ljudi koliko-toliko, nasmeju. Srdačno ili kiselo, svejedno, samo da očas ne prelate preko ovog teksta misleći da bi u ovom trenutku, kao i mnoge stvari oko nas, mogao da zazvuči kao “žalopojka”… Onda, da se podsetimo, šta smo mi toga lepog a korisnog, od “osamdesetih” pa na ovamo zaboravili? Kao neka opšta metafora, na pamet mi pada:VOZ…
Muzički vagon…
Ima dobrih deset godina da nisam putovao vozom…A sećam se da smo mi “hančani” non-stop zvali “surduličane”, da dodju u Han da vide ,,voz’’. Dobro, oni su nama na nos nadevali ‘’semafore’’. To su bila simpatična zadirkivanja, no ipak, voz kad zasvira petkom na pazarni dan, kroz centar varošice… Imao si utisak kao da bezbroj puta gledaš onu scenu iz prvog kratkometražnog filma braće Limijer ’’Ulazak voza u stanicu”. Bežanija na sve strane, za one koji bi se zatekli u pijačnoj gužvi na drvenom pružnom prelazu… Ipak, putovanje vozom osamdesetih, bila je neretko prava avantura. Kada sam sa šesnaest godina, te 1980-te, prvi put ponavljao, (a ponavljao nije samo Bora, nego i Kusturica, pa što ne bih o ja) desilo se to zaista onako kao u “Borinoj pesmi”. Sa šest drugova, otišao sam na more u Dubrovnik, i to vozom Beograd-Bar. A to znači da smo od svirki već imali “svoju kintu”, za razliku od današnjih mladjih bendova… Kad smo se vratili, otac je zapevao drugu pesmu:’’Dobro, desi se to, sine moj razmisli bar’’…Ali tada je to za mlade muzičare bilo ‘’in’’. Cela ritam sekcija je ponovila razred: bubnjar, ritam gitarista, i ja kao solo gitarista i “front-men”. Eto, “jedna godina svirki duže”, razmišljali smo… A sad gledam, nešto mladi nemaju motiv za ponavljanje? Sve nešto žure da završe školu, a kada se jednom i to desi (ako ne dodju do mastera ili doktorata) šta tada?…Pa latićemo se rada, na birou rada… No, možda se, osim motiva za duži život u to vreme gradskog benda ”HANI”, to masovno ponavljanje ne bi dogodilo da se nije desio jedan mali peh. Naime, slomili smo “srce” nastavnici biologije. Ne, nije bilo u novinama, evo tek sad. Desilo se to kada smo se na školskom odmoru jurili u učionici oko ormara. Kako sam nagnuo orman da se sakrijem, tako su se vrata otvorila…A iz najviše pregrade, pravo na pod, poletelo je “srce nastavnice biologije”…Da, srce od gipsa, ali izgledalo je kao pravo. Kako je prasnulo na zemlju, tako smo i mi prasnuli u smeh… Ali kad smo skontali da je srce načisto prepuklo, “crklo na zemlji”, i mi smo premreli…od straha, naravno. A malo kasnije, pukoše kečevi u dnevniku do kraja godine. Kad je videla kako “biologičarka” tuguje, odmah se solidarisala i “hemičarka”, i sa dva razlike u “tajm-brejku”, ode pola okestra pod led te godine. No eto, ostade anegdota kako sam slomio ‘’srce profesorki’’, a valjda je najkomičniji bio pokušaj sastavljanja dve polovine prilepljenih delova, (nije tada bilo kineskog lepka – šteta, mada to je sad plus za buduće generacije). Tada je usledio kompromisni predlog: ”Pa evo nastavnice, umesto srca imate dve polovine bubrega!?!” Danas ipak djaci ne lome više srca nastavnicima…A i kako će kad duže vremena “školskih” odmora nema; ne zna se ponegde kada je čas, kada je odmor? Za lomljenje “srca”, izgleda, zadužen je samo aktuelni resorni ministar . Srećom, sadašnja “srca” su u školskim kabinetima dobro zaključana… No, da se vratim u voz…U drugom putovanju vozom za Bar, leta osamdeset četvrte, umalo zaista ne slomih i jedno “pravo srce”… Ovog puta nisam se krio iza ormana, već u voznom kupeu iza pojačala i gitare, s kojom je trebalo da se pridružim vranjskom bendu “Suton” u Sutomoru. Velika kilometraža, putovanje od jutra do sutra, ali i veliki izazov- menjati legendarnog basistu “Čika”, svirati sa legendom gitare “Bobijem-krapincem”, klavijaturistom “Banetom-kumom”; dobro, bubnjar mladi “palanza”, nije bio legenda, al bio je na putu… A usput, voz je kao ‘’Titanik’’ brektao, puštao paru, i pričao svoju priču… U Leskovcu se popelo nekoliko regruta zarad odsuženja vojnog roka u Crnoj Gori. Vojska beše obavezna… Ja sam svoje odslužio u Bitolju, a eto, beše i to još jedna prilika da se jedna “malo veća zemlja” obilazi vozom…U Nišu, voz opet zastade. Par devojčurka udjoše u hodnik, mladići ih prate…Cmokovi, grljenja, filmski zagrljaji…More pet minuta ne popuštaju zagrljaji…Ne, devojke nisu tada odlazile u vojsku, nego su dve drugarice same išle na more.”Javite se, odmah….Pišite…Hoćemo, naravno! Caooo!…Dok voz ne podje, i mahanje ne prestade… A onda, njih dve udjoše u moj prazan kupe; dal zbog gitare, ili mog ,,bajaga stajlinga”, ne znam… I naravno, “tuga za momcima” već do Stalaća nestade… A od Požege do Bara, pruga baš krivuda, i malo je jezivo…Naravno, devojka sa boljom “natalnom kartom spram moje”, u tom trenutku sela je pored mene, a druga je preko puta, ostala pregradjena pojačalom… Kad je pala noć, sva ona nelagodnost od ”lebdenja nad kanjonom Morače”, očas predje u romantiku, a nas dvoje u zagrljaj… Nije bilo ništa bezobraznog, osim nalik onoj zadnjoj sceni na “Titaniku”…Tada se verovatno i nije toliko razmišljalo ko će koga i kad zagrliti…Ali sad, iz ovog ugla, ipak imam poruku: Momci, ne puštajte ženske same na more, pa ni sa najboljom drugaricom!… Na zoru, je svako sišao na svoju stanicu, ja u Sutomore, a one u Bar. I opet rastanak, uz dugo mahanje iz voza, naravno… Poslednjih godina vratio sam se opet muzici… Dosta autorskog materijala se nakupilo, ali želja mi je da napravim i “Santana tribjut bend”, pa ako bude bilo istomišljenika, audicija je stalno otvorena. Obećavam svirku i na “moru”!
Kompletan tekst možete pročitati pretplatom na elektronsko izdanje „Vranjskih“ preko www.novinarnica.net
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.