Vranjanci su osamdesetih godina imali mnogo toga što danas nemaju. Novi dom zdravlja, pozorište i dva bioskopa, dve prave knjižare, tri bazena i dva dobra stadiona, i što je najvažnije nekoliko fabrika koje rade i na hiljade zadovoljnih radnika. Vranje je bio grad koji obećava, i činio se dobrim mestom da brat i ja nastavimo školovanje govorili su mi kasnije roditelji, pravdajući tako svoju odluku da stan u Parizu zamene za kuću na Šapranačkom
Prvo poluvreme
Svetsko prvenstvo u Španiji 1982, po meni ima najlepši album sa sličicama koji je Panini ikada objavio. Ovo kolekcionarsko remek delo sam prvi put uzeo u ruke kada sam imao sedam godina. Zeleno plava sveska sa simpatičnim okruglim Narandžitom, maskotom koja se smeši sa naslovne strane, bila je prava mala enciklopedija, moja prva ozbiljna knjiga i prozor u svet. Na prvim stranicama albuma, bile su sličice gradova i njihovih stadiona iz neke zemlje na jugu koja se zove Španija. Bili su tu i umetnički plakati sa prethodnih turnira, a onda su sledile slike fudbalera sa smešnim frizurama koji su u album stigli iz svih krajeva sveta.
Dok sam juna te godine završavao prvi razred, ceo Pariz je već uveliko tapkao sličice. Mučio sam se da sakupim francusku reprezentaciju za koju su svi, iz meni tada poznatog sveta, verovali da može da se popne na fudbalski krov planete. Platini je tada bio zvezda u usponu, dečko koji obećava, a svi klinci iz mog odeljenja, beli, crni i žuti, verovali su da samo oni mogu da driblaju kao momak iz Sent Etjena. Preko puta naše zgrade, u prizemlju, živela je porodica jugoslovenskih gastarbajtera, šnajdera kao i moji roditelji, koji su već imali popunjen album i uveliko skupljali drugi. Komšijski duplikati su često završavali kod mene, i samo zahvaljujući njima uspevao sam da koliko toliko držim korak sa drugim dečacima.
Kompletan tekst možete pročitati pretplatom na elektronsko izdanje „Vranjskih“ preko www.novinarnica.net
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.